Lice lovca i dvoličje lovine
Jelena Živić, Haglovi, 2025., Morana, Osijek
Otuđenost modernoga čovjeka od vlastitoga iskona – prirode u njezinu užem smislu – postala je gotovo nesvjesnim frazemskim privjeskom brojnih ispraznih razgovora koji se vode posvuda: u televizijskim emisijama, gradskim vijećnicama, kafićima, dnevnim boravcima i kuloarima. Ubrzanost svakodnevice, na koju čovjek nesumnjivo pristaje, sustavno potiskuje svijest o njemu samome kao neodvojivome dijelu prirode. Naposljetku, i sâm je čovjek promjenjive naravi, baš poput prirode, a da mu „crvena žaruljica” gori nad glavom, usred svih prihvaćenih, nametnutih, tuđih i vlastitih muka, postaje vidljivo tek kada takav, otuđen, dezorijentiran i anksiozan posegne za bijegom u ono što si neprestano pokušava podčiniti. Kada poželi nestati u šumi, uz rijeke ili u planinama; ugnijezditi se barem nakratko uz potok ili slap. Ondje gdje se šuljaju iskusni vukovi, gdje ptice progovaraju jezikom umjetnosti; gdje lisice prodornim pogledima utjeruju strah nepozvanim, otuđenim dvonožnim došljacima; gdje su noći odveć tihe i mračne; a šumskim putovima lutaju izgubljeni duhovi praćeni krikom sova ušara.
Protagonistica, ujedno i pripovjedačica romana Haglovi, pripada takvom tipu ljudskoga bića te, duboko svjesna vlastitoga psihičkog i zdravstvenog stanja koje zahtijeva mir i povlačenje, odlučuje napustiti grad, majku i prijatelje te se, u društvu hrvatskoga ovčara Velesa, skloniti u staru vikendicu smještenu na šumovitome području nedaleko od Sotina, nizvodno od Vučedola. Plan junakinje Dine podrazumijeva obnovu prostora i njegovo pretvaranje u dom, oživljavanje vrta, čitanje knjiga posuđenih iz knjižnice i pisanje romana. Naizgled idiličan uvod u ovaj prozopis narušava susret protagonistice sa zagonetnim, i nadasve privlačnim, lugarom Nikolom koji pri njihovu prvom susretu mora usmrtiti ozlijeđenu šumsku životinju. Tajanstveni ”šumski” muškarac, otuđena došljakinja iz grada, izolirana vikendica u šumi, neobičan odnos koji se među likovima postupno razvija, prešućene krivnje, tajne, želja za zaboravom i vapaj za prihvaćenošću i mirom – svi navedeni elementi upućuju na psihološki triler s elementima misterija kojim Jelena Živić, kao autorica prvijenca, ulazi u suvremenu hrvatsku književnost. Pritom se legitimno nameće pitanje: je li joj pošlo za rukom napisati uistinu vrijedan roman?
Haglovi su strukturirani u dvadeset i jedno poglavlje kojima prethode probrane rječničke natuknice koje funkcioniraju kao uvodna napomena. Točnije, riječ je o peritekstualnim elementima koji tvore važnu motivsku okosnicu oko koje se plete mreža asocijacija i značenja unutar samoga teksta. Na glavna poglavlja, kroz koja pratimo glas protagonistice i pripovjedačice Dine, nadovezuju se produžeci poglavlja u kojima progovara lik Nikole, dok se u završnim dijelovima glas daje i drugim likovima – predstavnicima reda i zakona – koji namjerno, zbog logike priče i razrješenja enigmi, razbijaju ustaljeni narativni tijek. Takva struktura u potpunosti funckionira u romanu koji tematizira bijeg potaknut nedavnim, čitatelju isprva nepoznatim i traumatičnim događajima u životu glavne junakinje. Razvidno je da je najveće težište romana usmjereno psihološkoj karakterizaciji glavnoga lika, u čiji unutarnjii mrak čitatelj postupno, a naposljetku i potpuno uranja, dok „nepouzdanost” svih aktera, odnosno glasova likova u prozopisu Jelene Živić, predstavlja promišljeno odabranu i vrlo uspješno izvedenu pripovjednu stategiju. Njezina funkcija nije samo vođenje prema vrhuncu razrješenja zapleta, nego i postupno upoznavanje čitatelja s traumatičnim iskustvima likova, kristalizacijom njihovih opsesija, nametnutih i stvarnih osjećaja krivnje te suočavanjem s posljedicama odluka čiji temelji proizlaze iz nemogućnosti ovladavanja sobom i nesnalaženja u odnosima s drugim ljudima. Razložimo li sve navedeno, ne čudi djelomično ostvaren neoromantičarski impuls romana u kojemu su psihološka, mračna stanja likova usklađena s mijenama šume, glavnog živog lokaliteta svih događanja koji prati izmjene godišnjih doba.
Romanom se isprepliću motivi šumskoga mira, bogate šumske flore i faune, izolirane vikendice odsječene od svijeta te lugareve kolibe, pri čemu se osobito ističe postupna gradacija zlokobnosti šume s približavanjem zimskoga razdoblja. Ipak, kao strukturno i semantički najistaknutije valja izdvojiti lajtmotive psa – čovjekova životinjskog suputnika i supatnika – te rijeke Dunava. Njihova učestala pojava i funkcionalna uklopljenost u ključne dionice teksta nadilaze razinu pojedinačnoga motiva, čime se uspostavljaju kao nosivi interpretativni oslonci djela. Motiv Dunava pritom se postupno uzdiže do razine simbola: on više ne funkcionira samo kao prostorni ili ambijentalni element, nego poprima i preneseno značenje te, između ostaloga, upućuje na izostanak očinske figure u životima obaju protagonista. Osim motiva odsutnoga oca, u Haglovima je vrlo uspješno izveden i kontrast između dviju majčinskih figura – majke kao čuvarice kućnoga ognjišta i oslonca djetetu s depresijom te majke-čudovišta koja vlastitome djetetu već u najranijem djetinjstvu oduzima osjećaj nevinosti i sigurnosti, sijući sjeme zla koje će se manifestirati u kasnijem životu. Semantičke opreke selo – grad i pojedinac – društvo proizlaze iz potrebe likova za osamljivanjem i pronalaženjem prostora za liječenje starih psihičkih rana.
Određene početničke nespretnosti u romanu vidljive su u primjerima nepotrebnih ponavljanja sličnih scena koje radnju romana pred samim krajem znatno usporavaju. Dijalozi među likovima rjeđa su pojava; dominiraju više prepričani, emocionalno obojeni dijelovi iskustava protagonistice te ne bi, možda, bilo zgorega da je barem jedno od poglavlja bilo namijenjeno glasu junakinjine majke.
Zanimljiva su, dakako, i pitanja koja otvara ovaj roman: u kojem trenutku zbunjenost pprerasta u bijes; u kojoj mjeri ponekad i sami doprinosimo vlastitome psihičkom i tjelesnom raspadu kada se opiremo stvarnosti koja ne odgovara našim očekivanjima; kako se, uistinu, nositi s težinom depresije; što se događa kada se dvije osobe opterećene uspavanim traumama susretnu i nastoje ostvariti odnos; tko je od onih nama bliskih – vuk, a tko tek prerušen predator u janje; u kojem trenutku lovina postaje krvožedna zvijer, a lovac tek prestrašeni, inferiorni plijen?
Elegantnim pripovjednim stilom i promišljenim pristupom zahtjevnim temama Jelena Živić u svom prvijencu ne pokazuje samo pripovjedački talent nego i sposobnost dubinskoga promišljanja onoga što je odlučila tematizirati. Autorica pritom ne zauzima eksplicitno vrijednosno stajalište prema svojim likovima: ne osuđuje ih niti izravno propituje njihove odluke i postupke, nego suzdržano i sugestivno otvara prostor egzistencijalne tjeskobe, depresije i opsesivnih stanja, dodatno ih pojačavajući gustim šumskim ambijentom koji je u jednom trenutku mračno zavodljiv, a u drugome tjeskobno prijeteći.
U konačnici, uz neizbježnu dozu kritičarske subjektivnosti, može se ustvrditi kako je Živić u Haglovima ostvarila zreliji i uvjerljiviji književni zahvat u oblikovanju mračnoga, mjestimice izrazito napetoga psihološkog trilera s elementima misterija nego što ga, primjerice, nalazimo u nagrađivanom romanu Ptičji tribunal autorice Agnes Ravatn. Ljubiteljima romana takvih žanrovskih odrednica Haglovi ne bi smjeli promaknuti ni zbog snažne prisutnosti prostora istočne Hrvatske, prikazanoga kao ozbiljan, atmosferičan i simbolički važan narativni okvir. Upravo se u tome smislu roman uspostavlja i kao svojevrsni kontinuitet tradicije povezane s opusom „obaju Kozaraca”, ali istodobno tu tradiciju reinterpretira u suvremenome, žanrovski profiliranom ključu.
Autorica: Ana-Marija Posavec
Izvori: Haglovi_J. Živić_naslovnica_sa stranice naklade Morana
