Vapaji tijela o tragedijama mladosti

Sarah Manguso, Vrlo hladni ljudi, 2024., Petrine knjige, Zagreb

Američka publicistica i književnica Sarah Manguso 2022. objavljuje roman Very Cold People koji, u prijevodu Aleksandre Barlović i nakladi Petrine knjige pod naslovom Vrlo hladni ljudi, dvije godine kasnije biva ponuđen hrvatskoj čitateljskoj publici na čitanje i prosudbu. Riječ je o romanu koji je konkurirao za sljedeće književne nagrade: Mark Twain American Voice in Literature Award, PEN/Jean Stein Book Award te Wingate Literary Prize, no može se razaznati da se hrvatska čitateljska publika o njemu nije pretjerano očitovala, osim nekoliko šturih osvrta na stranicama knjiških blogera.
Roman tematizira odrastanje (djetinjstvo, djevojaštvo, punoljetnost) protagonistice, ujedno i pripovjedačice imenom Ruth, u fiktivnom gradiću znakovitoga imena – Waitsfield, na području zapadnoga Massachusettsa. Iz očišta homodijegetskoga pripovjedača koji sudjeluje u priči, već se na početku dobiva uvid u opću klimu Waitsfielda 1985. godine, uz snažno istaknute klasne razlike među stanovnicima. Ipak, glavna je okosnica romana usmjerena na atmosferu obiteljskoga doma te profiliranje i predočavanje figura majke i oca, Ruthinih školskih prijateljica i šire rodbine. U romanu se ne teži klasičnom oblikovanju zapleta; točnije, on u potpunosti izostaje, dok su najdojmljiviji oni dijelovi koji se referiraju na ambivalencije unutar intimnih međuljudskih odnosa. Kako čitatelj radnju prati iz Ruthina očišta, neizbježno je uočiti snažnu ciničnost koju ona, kao lik i pripovjedačica, vrlo rano razvija prema roditeljima (ponajviše prema majci) te prema siromaštvu u kojem odrasta. Majka kućanica i otac koji radi na odlagalištu otpada, prikazani su gotovo karikaturalno, ali ipak na specifičan način (o)čuvaju odnos i brak. Unatoč tomu, kći im zamjera emocionalnu hladnoću prema sebi, što dodatno produbljuje i učvršćuje njezin osjećaj manje vrijednosti. Ne izostaje ni prekomjerna doza stida zbog oskudnosti u sitnim luksuzima (nova igračka, odjeća, kozmetika, profinjene pozivnice za rođendan), ali i zbog neprimjerenih, mjestimice i vulgarnih ponašanja majke. Sve to rezultira Ruthinim povlačenjem i smanjenom komunikacijom u društvenim situacijama, čime se oblikuje njezino samotnjačko bivanje.
Tijekom odrastanja protagonistica ostvaruje neobične i često nestabilne prijateljske odnose: s Bee (Beatrice), nad kojom nerijetko iskazuje grubost i usiljenost koja iznenađuje i nju samu; s Amber, koja se ne srami svojega siromaštva i pripadnosti „drugom redu“; te naposljetku s Charlie, djevojkom imućnijega statusa i pomalo promiskuitetnoga ponašanja, s kojom Ruth ostvaruje i intiman odnos.
Ruthino naizgled linearno upijanje svijeta oko sebe povremeno razbijaju nonšalantno iznesene činjenice koje u čitatelja izazivaju osjećaj nelagode ili blagoga šoka – primjerice prizori u kojima se Bee kao djevojčica tušira s ocem ili mu kao tinejdžerica sjeda u krilo tijekom vožnje. Takvi odsječci funkcioniraju kao nagovještaji kasnijih promišljanja protagonistice o odnosima između spolova, no istodobno ostaju u sjeni njezine trajne borbe s izostankom majčinske nježnosti i prisutnom grubošću. Nakon otvorene rođakinjine izjave o (ne)djelima pokojnoga strica Rogera prema djevojkama u obitelji, Ruth se dodatno povlači u šutnju.
Iako kratak, roman otvara niz zanimljivih pitanja iz perspektive sazrijevanja djevojčica u Waitsfieldu: od „prve menstruacije kao apstrakcije“ (Manguso, 2024: 59.), međusobnih dodira u igri i prvih kozmetičkih pokušaja, do pohvala tjelesnoga izgleda. Istodobno, obrađuju se i teže teme poput zlostavljanja djece s posebnim potrebama, zanemarivanja zdravlja djece koje vodi do kasnijih operacija, razumijevanja pojma „kiretaže“ nakon pobačaja te pokušaja samoubojstva pojedinih djevojaka, pa i same Ruth. Ono što djevojčicama i djevojkama Waitsfielda ostaje zajedničko jesu iskustva zlostavljanja, kao i lažna obećanja majki da se to „tebi nikada neće dogoditi“ (Manguso, 2024: 135).
Unatoč tematskoj slojevitosti i nesumnjivoj hrabrosti u obuhvaćanju osjetljivih pitanja, valja istaknuti da roman ne obiluje visokim stilom. Pripovjedačica se služi pretežito kratkim, jasnim i funkcionalnim rečenicama, a opisni i narativni segmenti u razmjerno su uravnoteženom odnosu. Međutim, upravo na mjestima važnima za razvoj radnje i dublju psihološku razradu lika zamjećuju se nepreciznosti: pojedine ključne scene ostaju tek naznačene, više nalik skici nego zaokruženome prizoru. U strukturi je moguće razaznati i vrhunac radnje, u trenutku eskalacije protagonističine depresije, no on se razrješava njezinim završetkom na psihijatrijskom odjelu, gdje, pod utjecajem snažnih sedativa, proživljava i iskustvo seksualnog zlostavljanja kojega se naposljetku ne sjeća.
Premda roman kao cjelina ostavlja dojam vrijednoga i tematski provokativnoga ostvarenja, stječe se dojam da bi mu veći opseg i čvršća povezanost poglavlja pridonijeli većoj koherenciji i dojmljivosti. Pojedine epizode djeluju više nametnuto nego organski uklopljeno u cjelinu, čime se narušava uspostavljeni slijed. Stoga bi, primjerice, umjesto takvih izdvojenih segmenata, učinkovitije bilo produbljivanje nekih od temeljnih konflikata.
Roman Vrlo hladni ljudi može se dočitati i kao priča o nužnosti bijega, osobito iz Waitsfielda, mjesta koje imenom sugerira stanje trajnog čekanja, no ne na ispunjenje, nego na izlaz iz blata siromaštva i sveprisutne nenormalnosti. Taj se bijeg oblikuje kao težnja prema osamostaljenju, budućnosti i nekom drukčijem, podnošljivijem svijetu. Hoće li se Ruth doista odvažiti na taj korak i u njemu uspjeti? Razotkrivanje je prepušteno čitateljima.

Autorica: Ana-Marija Posavec
Izvori: Vrlo hladni ljudi_naslovnica_sa stranice naklade Petrine Knjige

Lice lovca i dvoličje lovine

Jelena Živić, Haglovi, 2025., Morana, Osijek

Otuđenost modernoga čovjeka od vlastitoga iskona – prirode u njezinu užem smislu – postala je gotovo nesvjesnim frazemskim privjeskom brojnih ispraznih razgovora koji se vode posvuda: u televizijskim emisijama, gradskim vijećnicama, kafićima, dnevnim boravcima i kuloarima. Ubrzanost svakodnevice, na koju čovjek nesumnjivo pristaje, sustavno potiskuje svijest o njemu samome kao neodvojivome dijelu prirode. Naposljetku, i sâm je čovjek promjenjive naravi, baš poput prirode, a da mu „crvena žaruljica” gori nad glavom, usred svih prihvaćenih, nametnutih, tuđih i vlastitih muka, postaje vidljivo tek kada takav, otuđen, dezorijentiran i anksiozan posegne za bijegom u ono što si neprestano pokušava podčiniti. Kada poželi nestati u šumi, uz rijeke ili u planinama; ugnijezditi se barem nakratko uz potok ili slap. Ondje gdje se šuljaju iskusni vukovi, gdje ptice progovaraju jezikom umjetnosti; gdje lisice prodornim pogledima utjeruju strah nepozvanim, otuđenim dvonožnim došljacima; gdje su noći odveć tihe i mračne; a šumskim putovima lutaju izgubljeni duhovi praćeni krikom sova ušara.
Protagonistica, ujedno i pripovjedačica romana Haglovi, pripada takvom tipu ljudskoga bića te, duboko svjesna vlastitoga psihičkog i zdravstvenog stanja koje zahtijeva mir i povlačenje, odlučuje napustiti grad, majku i prijatelje te se, u društvu hrvatskoga ovčara Velesa, skloniti u staru vikendicu smještenu na šumovitome području nedaleko od Sotina, nizvodno od Vučedola. Plan junakinje Dine podrazumijeva obnovu prostora i njegovo pretvaranje u dom, oživljavanje vrta, čitanje knjiga posuđenih iz knjižnice i pisanje romana. Naizgled idiličan uvod u ovaj prozopis narušava susret protagonistice sa zagonetnim, i nadasve privlačnim, lugarom Nikolom koji pri njihovu prvom susretu mora usmrtiti ozlijeđenu šumsku životinju. Tajanstveni ”šumski” muškarac, otuđena došljakinja iz grada, izolirana vikendica u šumi, neobičan odnos koji se među likovima postupno razvija, prešućene krivnje, tajne, želja za zaboravom i vapaj za prihvaćenošću i mirom – svi navedeni elementi upućuju na psihološki triler s elementima misterija kojim Jelena Živić, kao autorica prvijenca, ulazi u suvremenu hrvatsku književnost. Pritom se legitimno nameće pitanje: je li joj pošlo za rukom napisati uistinu vrijedan roman?

Haglovi su strukturirani u dvadeset i jedno poglavlje kojima prethode probrane rječničke natuknice koje funkcioniraju kao uvodna napomena. Točnije, riječ je o peritekstualnim elementima koji tvore važnu motivsku okosnicu oko koje se plete mreža asocijacija i značenja unutar samoga teksta. Na glavna poglavlja, kroz koja pratimo glas protagonistice i pripovjedačice Dine, nadovezuju se produžeci poglavlja u kojima progovara lik Nikole, dok se u završnim dijelovima glas daje i drugim likovima – predstavnicima reda i zakona – koji namjerno, zbog logike priče i razrješenja enigmi, razbijaju ustaljeni narativni tijek. Takva struktura u potpunosti funckionira u romanu koji tematizira bijeg potaknut nedavnim, čitatelju isprva nepoznatim i traumatičnim događajima u životu glavne junakinje. Razvidno je da je najveće težište romana usmjereno psihološkoj karakterizaciji glavnoga lika, u čiji unutarnjii mrak čitatelj postupno, a naposljetku i potpuno uranja, dok „nepouzdanost” svih aktera, odnosno glasova likova u prozopisu Jelene Živić, predstavlja promišljeno odabranu i vrlo uspješno izvedenu pripovjednu stategiju. Njezina funkcija nije samo vođenje prema vrhuncu razrješenja zapleta, nego i postupno upoznavanje čitatelja s traumatičnim iskustvima likova, kristalizacijom njihovih opsesija, nametnutih i stvarnih osjećaja krivnje te suočavanjem s posljedicama odluka čiji temelji proizlaze iz nemogućnosti ovladavanja sobom i nesnalaženja u odnosima s drugim ljudima. Razložimo li sve navedeno, ne čudi djelomično ostvaren neoromantičarski impuls romana u kojemu su psihološka, mračna stanja likova usklađena s mijenama šume, glavnog živog lokaliteta svih događanja koji prati izmjene godišnjih doba.
Romanom se isprepliću motivi šumskoga mira, bogate šumske flore i faune, izolirane vikendice odsječene od svijeta te lugareve kolibe, pri čemu se osobito ističe postupna gradacija zlokobnosti šume s približavanjem zimskoga razdoblja. Ipak, kao strukturno i semantički najistaknutije valja izdvojiti lajtmotive psa – čovjekova životinjskog suputnika i supatnika – te rijeke Dunava. Njihova učestala pojava i funkcionalna uklopljenost u ključne dionice teksta nadilaze razinu pojedinačnoga motiva, čime se uspostavljaju kao nosivi interpretativni oslonci djela. Motiv Dunava pritom se postupno uzdiže do razine simbola: on više ne funkcionira samo kao prostorni ili ambijentalni element, nego poprima i preneseno značenje te, između ostaloga, upućuje na izostanak očinske figure u životima obaju protagonista. Osim motiva odsutnoga oca, u Haglovima je vrlo uspješno izveden i kontrast između dviju majčinskih figura – majke kao čuvarice kućnoga ognjišta i oslonca djetetu s depresijom te majke-čudovišta koja vlastitome djetetu već u najranijem djetinjstvu oduzima osjećaj nevinosti i sigurnosti, sijući sjeme zla koje će se manifestirati u kasnijem životu. Semantičke opreke selo – grad i pojedinac – društvo proizlaze iz potrebe likova za osamljivanjem i pronalaženjem prostora za liječenje starih psihičkih rana.
Određene početničke nespretnosti u romanu vidljive su u primjerima nepotrebnih ponavljanja sličnih scena koje radnju romana pred samim krajem znatno usporavaju. Dijalozi među likovima rjeđa su pojava; dominiraju više prepričani, emocionalno obojeni dijelovi iskustava protagonistice te ne bi, možda, bilo zgorega da je barem jedno od poglavlja bilo namijenjeno glasu junakinjine majke.
Zanimljiva su, dakako, i pitanja koja otvara ovaj roman: u kojem trenutku zbunjenost pprerasta u bijes; u kojoj mjeri ponekad i sami doprinosimo vlastitome psihičkom i tjelesnom raspadu kada se opiremo stvarnosti koja ne odgovara našim očekivanjima; kako se, uistinu, nositi s težinom depresije; što se događa kada se dvije osobe opterećene uspavanim traumama susretnu i nastoje ostvariti odnos; tko je od onih nama bliskih – vuk, a tko tek prerušen predator u janje; u kojem trenutku lovina postaje krvožedna zvijer, a lovac tek prestrašeni, inferiorni plijen?
Elegantnim pripovjednim stilom i promišljenim pristupom zahtjevnim temama Jelena Živić u svom prvijencu ne pokazuje samo pripovjedački talent nego i sposobnost dubinskoga promišljanja onoga što je odlučila tematizirati. Autorica pritom ne zauzima eksplicitno vrijednosno stajalište prema svojim likovima: ne osuđuje ih niti izravno propituje njihove odluke i postupke, nego suzdržano i sugestivno otvara prostor egzistencijalne tjeskobe, depresije i opsesivnih stanja, dodatno ih pojačavajući gustim šumskim ambijentom koji je u jednom trenutku mračno zavodljiv, a u drugome tjeskobno prijeteći.
U konačnici, uz neizbježnu dozu kritičarske subjektivnosti, može se ustvrditi kako je Živić u Haglovima ostvarila zreliji i uvjerljiviji književni zahvat u oblikovanju mračnoga, mjestimice izrazito napetoga psihološkog trilera s elementima misterija nego što ga, primjerice, nalazimo u nagrađivanom romanu Ptičji tribunal autorice Agnes Ravatn. Ljubiteljima romana takvih žanrovskih odrednica Haglovi ne bi smjeli promaknuti ni zbog snažne prisutnosti prostora istočne Hrvatske, prikazanoga kao ozbiljan, atmosferičan i simbolički važan narativni okvir. Upravo se u tome smislu roman uspostavlja i kao svojevrsni kontinuitet tradicije povezane s opusom „obaju Kozaraca”, ali istodobno tu tradiciju reinterpretira u suvremenome, žanrovski profiliranom ključu.

Autorica: Ana-Marija Posavec
Izvori: Haglovi_J. Živić_naslovnica_sa stranice naklade Morana