Novo je desetljeće 21. stoljeća stiglo, a Netflix je odlučio u nj uploviti još jednim glomaznim projektom – adaptacijom Sapkowskijeve Witcher sage. Ljubitelji fantastike, geekovi, nerdovi i gejmeri svih sorta zato su se odmah ujedinili i s nestrpljenjem očekivali da odgledaju seriju u jednoj noći pa da je odmah mogu zasuti komentarima o svim njenim nedostacima u produkciji. Kakva mu je to kosa? Nije pravilne nijanse sive! Oči mu nisu pravilne nijanse zlatne, a ni sve glumice nemaju dosljednu boju kose! A što je s čudovištima? Takva nisu u igrici! I otkud mu sad britanski naglasak – u igrici ima američki naglasak. Tko je uopće vidio afroameričkog vilenjaka igdje? PRODUKCIJA IM JE LOŠA!
Ovakva cjepidlačenja, koja se svode na obična nabrajanja po čemu se jedna adaptacija razlikuje od adaptacije drugačijeg formata, ne mogu se ubrajati u konstruktivnu kritiku. Ne, Netflixova produkcija ovdje nije upitna, dapače, onakvom je kakva je uvijek bila – na visokoj razini. Tijekom godina akumuliranja svojega kapitala nikad im nije bio problem odvojiti dovoljno novaca da unajme najveće filmske zvijezde i najbolje „kompjutorske mađioničare“ za dosljedno dočaravanje čak i najkompleksnijih svjetova popularnoknjiževne fantastike na malom ekranu. Štoviše, kombinacijom praktičnih efekata, kompjuterske grafike i nakon mjeseci i mjeseci minuciozne koreografske pripreme osigurali su da sva akcija prikazana na ekranu iz kadra u kadar prolazi čim glađe.
No upravo sva ta vizualna nametljivost i kič kriju i odvlače od najvećeg Netflixovog problema, a to je problem formatiranja i scenarija skoro pa svih njihovih serija. Od kada su se namjerili na to da fokus svog poslovanja prebace na stvaranje filmova i serija, gotovo se usrdno drže toga da svaka epizoda serije bude kao „film u malom“ te zato gotovo svaku epizodu razvlače u jednosatni format. Witcher nije iznimka.
Odluka o adaptaciji književnih djela Andrzeja Sapkowskog od samog početka i u skladu s materijalom svakako je bila dobra ideja. No činjenica da su ju zamislili kao spoj prve zbirke priča, Posljednja želja, koja se sastoji od niza veoma slabo povezanih priča kojima se ponajprije ustanovljuje svijet Witchera, i prve knjige u pentalogiji, Vilenjačka krv, koja je prva zaokružena priča u serijalu, rezultirala je jednom velikom narativnom zbrkom.
Kroz osam epizoda, koje prate tri različita narativna razvoja troje likova – u naslovu navedenog vješca, Geralta; Yennefer, njegove buduće družice; i Ciri, njegove buduće posvojene kćerke i štićenice. Tri narativne niti vrlo često se malo isprepleću, pa malo raskidaju, a zbog forsiranja jednosatnog formata, nerijetko se popunjavaju iznimno nepotrebnom ekspozicijom koja zapravo ne doprinosi ničemu cjelokupnoj priči, zbog čega najviše pati pacing.
Unatoč tomu što im formatiranje nije jača strana, jedna od boljih strana Netflixovih scenarista jest da su i više nego voljni poslušati input svojih gledatelja – na kraju krajeva, o tome im i ovisi gledanost. Tako su velikom broju slučajeva nakon prvih sezona svojih serija popravili sve probleme sa svojim viškom ekspozicije. Nadajmo se da će tako biti i s Witcherom.
Nikola Foršek
