Ljudožder vegetarijanac realistično-naturalistični je roman, ako bi ga se tako moglo nazvati, Ive Balentovića koji ga je napisao pod pseudonimom Alen Bović. Iako o knjizi ne treba suditi po koricama, ovo je neobično djelo pisano u obliku prikaza scena, iznimno je neobične naslovnice, a ističe se i poseban dizajn svake stranice. Intrigantno je krajnje naturalistično djelo objavljeno 2010. godine, a po uzoru na njega snimljen je film. Posebno zanimljivim filmovima za analizu smatraju se filmovi napravljeni po uzoru na književna djela. Film Ljudožder vegetarijanac mogao bi se svrstati među najbolje hrvatske filmove, a mnogobrojne nagrade to i pokazuju. Branko Schmidt, genij hrvatskog filma kojemu treba zahvaliti na promicanju hrvatskoga filma stvaranjem filmova izvrsne kvalitete, režirao je i ovaj film. Filmom se još bolje otvaraju mnogi problemi koji su zastupljeni u romanu i niz bioetičkih pitanja, ali i mnogih drugih problema.
Ljudožder vegetarijanac u romanu je liječnik Danko Mrkan, dok je u filmu prisutno drugo prezime, Babić. Bez obzira na razlike u prezimenu izgradnja je lika potpuno ista. Naime riječ je o ginekologu, a simbolika naslova krije se u liječniku te je medicinski „osviješten“: vegetarijanac pazi na sebe i svoje zdravlja, ali ubija druge, svjesno i ni malo u tome ne posustaje. Djelo bi se trebalo shvatiti mnogo ozbiljnije i stvarnije uzme li još u obzir da ga je napisao liječnik pod pseudonimom te da je prepuno stvarnih primjera, a nije tek fikcija.
Djelo je podijeljeno u četrnaest poglavlja izrazito provokativnih naslova kao što je primjerice „Manjak u glavi ili višak među nogama“, a radnja se odvija oko liječnika, ginekologa Danka Mrkana koji predstavlja tipičnu sliku hrvatskog društva i zdravstva. Također gledajući film mogu se vidjeti prijelazi iz kadra u kadar, ali ne može se reći da su roman i film potpuno isti jer postoje i male promjene u sadržaju i promijenjen kraj. Nedvojbeno je da i film i roman prikazuju krajnje istinito svu nemoralnu stranu liječnika kroz kriminal, alkohol, drogu, ali i njegovu grubost, oholost i licemjerje – njegov prikaz pred drugima kao iznimno dobrog i moralnog liječnika koji im može služiti samo kao primjer. Autor prikazuje pravo stanje u kojem živimo bez suzdržavanja prikazujući mnoštvo groznih situacija koristeći se psovkama koje u čitanju počinju smetati jer se pomalo i pretjeruje, ali jasno je zašto to čini – kako bi pokazao sav nemoral i izrazio ogorčenje. Jezik kojim je pisan roman nije se težilo uljepšati nizom metafora, nego krajnje jednostavnim i banalnim, uobičajenim jezikom, u jednu ruku oblikovanim estetikom ružnoće, uz mnoštvo psovki prikazati svu grozotu koja svakodnevno isplivava na površinu, bez obzira koliko se sve to prikrivalo.
Liječnik Mrkan/Babić umiješan je u razne nelegalne poslove, mafiju, prostituciju, ali najbolji mu je prijatelj policajaca koji ga štiti i bavi se također takvim poslovima. No najupečatljivije scene jesu scene pobačaja koje je izveo, kako legalnih tako ilegalnih, kojih je mnogo više. Mnoštvo je pobačaja za koje mu je plaćeno, a ni same trudnice nisu pristale ne njih. Sam proces do najsitnijeg je detalja opisan te svi njegovi postupci u ordinacije i izvan nje. Djelo izaziva ponajprije gađenje, ali cilj autora nije bio izazvati gađenje nad medicinom kao disciplinom, nego izazvati gađenje zbog liječnika i njihovih nemoralnih postupaka i pogrešaka, bez obzira koliko se moralnima činili. Nažalost, cilj je suočiti društvo koliko je nemoral svagdje oko nas te koliko novac igra presudnu ulogu u svemu – kroji same sudbine i određuje život i smrt – te koliko je liječnik u njega upetljan ne shvaćajući koliko on banalno shvaća život pacijenta.
Iako se smatra da djelo nije fikcija, postoje umetnuti dijelovi kao što je primjerice odlazak liječnika na Tajland po kazni jer je izvadio, slučajno, zdravi bubreg. Taj dio romana gdje na Tajlandu u šumi vadi bubrege na crno radi trgovine organa možda nekoga i neće toliko privlačiti, bez obzira koliko je taj dio posebno dočaran i opisan. Naime previše je fiktivan i nepotreban u djelu jer je i sam autor ustvrdio da je umetao fikciju kako ne bi pokazao baš sve tipično u hrvatskim rađaonicama. Moglo bi se autoru to zamjeriti i tvrditi da se trebao dosljedno držati opisa u zagrebačkoj rađaonici i bolnici. Doduše, ovime se odmaknuo od one prave putanje u romanu kako bi prebacio naglasak na jednu drugu stranu i jasno pokazao da nije sve stvarnost nego je dio plod fikcije. Možda je to učinio i više radi straha i samog poštovanja izraženog prema hrvatskom zdravstvu te je želio prebaciti naglasak na nešto drugo kako bi se odmaknuo od Hrvatske i kako ne bi previše duboko ušao u sam problem i prikazao baš sve negativnosti.
Kraj romana pomalo je očekivan i običan u ovako neobičnom i neočekivanom djelu pa bi neke čitatelje mogao i razočarati. Autor je djelo doveo do sretnog kraja u kojem sve dolazi na vidjelo jer liječnika izdaju njegovi bliski suradnici koji su također korumpirani, ali time upućuje i na licemjerje kada svatko gleda sebe, dok je kraj filma otvoreniji i daje priliku i gledatelju da ga završi. Kraj romana potpuno je u suprotnom tonu od ostatka djela pa bi vjerojatno bilo puno zanimljivije na neki drugi način završiti roman, ali jasna je i autorova namjera – ne ‘ubiti’ djelo crnim tonom. No ono što ovo djelo čini posebnim i dobrim, bez obzira na to koliko ovakva djela nisu u skupini koju čitatelji preferiraju i koje takva vrsta romana nikada ne bo posebno privlačila, zapravo je karakterizacija lika Danka Mrkana. Zanimljiv je prikaz kojim ga autor ne želi ni malo uljepšati, a to je još vidljivije u filmu. Naime ne dopušta mu da se sam priupita o svojoj savjesti i nemoralnosti u tako, na prvi pogled, moralnom poslu. Također je fascinantan element „mraka“ jer se crnilo i svi loši poslovi vežu uz noć, mrak, od krivotvorenja dokumentacije pa sve do nedozvoljenoga pobačaja u visokom stupnju trudnoće – sve se odvija noću. Djelo Ljudožder vegetarijanac fascinantan je, izrazito zanimljiv roman, realističan, naturalističan, kriminalistički, melodramatičan te ga svakako treba pročitati, ali i pogledati film kako bi se dobila potpuna slike, bez obzira na to koliko sadržaj i način pisanja i prikazivanja bio odbojan s ciljem gledanja svijeta, društva i života drugačijim očima.
Vedrana Đurić