Ako ste usamljeni kad ste sami, u lošem ste društvu.
Do prije par tjedana činilo se sve tako uobičajeno, a danas se ta slika stvarnosti malo izmijenila. Većina studenata napustila je svoje fakultetske predavaonice i preselila se unutar četiri zida svojih prebivališta. Nastava se nastavila odvijati, više-manje jednakim tijekom. Samo poneka predavanja nešto su izmijenjena od kada se sve svelo na tu, nazovimo ju virtualni nastavu, ali obveze su ostale jednake, štoviše još su se i pojačale. Mnogima se zbog toga trenutačno čini kao da moraju raditi za fakultet više nego prije. No odvlači li taj silan posao naše misli od samih sebe? Čudna vremena zadesila su nas studente. Posla je, složili bi se svi, puno više nego prije, ali to nam ne pruža jednaku mogućnost kao nekada da se posvetimo samo tom poslu i zaboravimo na privatne probleme. Leži li uzrok tomu u samoći kojom smo sada okruženi više nego prije? Pokušat ću obrazložiti odgovor na postavljeno pitanje.
Što nas to čini tako osamljenima u ovom mnoštvu obveza i zadatka koje imamo? Ne razgrabimo li vrijeme u višednevnom sjedenju pred stolnim i prijenosnim računalima rješavajući mnoštvo zadaća, učeći za kolokvije i ispite, pišući seminare i ispunjavajući ostale zadatke? I nakon svega toga što obavimo tijekom dana opet navečer liježemo neispunjeni jer znamo da smo dan potratili gledajući u male i velike ekrane i dijeleći svoje misli sa slovima na tipkovnici. No zašto nam je sada ta tipkovnica, gdje god se ona nalazila, na našim mobilnim uređajima ili računalima, tako strana i neugodna? Zar nam nije ona bila jedno od najčešće korištenih pomagala za kojima bismo posezali kada bismo htjeli pobjeći od svakodnevice, komentirati svakodnevicu, podijeliti našu svakodnevicu s nekim, unijeti dašak naše svakodnevice preko tipkovnice na društvene mreže. Bila nam je ona put s pomoću kojega smo ulazili u jednu novu dimenziju stvarnosti i bez obzira na koji smo se način odnosili prema ovoj „opipljivoj“ stvarnosti koja nas okružuje, mi smo ju vješto znali pretakati u ovu novu, virtualnu stvarnost do koje nas je vodilo mnoštvo zaredanih tipkanja po slovima na tipkovnici. I kada se čovjek zamisli nad time shvati da smo u prethodnom razdoblju radije živjeli taj virtualni kaos od ovoga stvarnoga (izvanjskoga) kaosa. Vjerojatno jedan od boljih razloga za to leži u činjenici da nam je taj virtualni svijet pružio mogućnost koju nam ovaj stvarni nije nikako mogao pružiti u onoj mjeri do koje smo to htjeli, a to je mogućnost kontroliranja njegova razvoja. Mogli smo kao mozaik slagati svoj život u većim ili manjim fragmentima pred javnošću. Dobili smo mogućnost krojiti svoju zbilju-novu zbilju. Za stvaranje nove zbilje potreban je i nov svijet, a njega smo uspjeli skrojiti na zanimljiv, ali i nešto drugačiji način od onoga koji vodimo u zbilji.
Za stvaranje nove stvarnosti nije nam bila potrebna materijalna stvarnost jer to bi značilo da smo stvorili novi paralelni svemir za sebe – bilo je potrebno nešto što bi nam pružilo mogućnost da ponudimo svoj život pred javnošću onako kako samo mi želimo. Rekla bih kako nam se sada ta mogućnost jednostavno pretvorila u nužnost jer drugačije nismo u mogućnosti komunicirati jedni s drugima (ako se držimo propisanih mjera) i nismo u mogućnosti kao prije ispunjavati svoje fakultetske obaveze. Jedna od najzanimljivijih pojava sada je to što žalimo za kavama koje bi bile face-to-face,žargonski rečeno, ali i za regularnom nastavom.
Koliko god da smo puta bili nervozni što većinu vremena provedemo na fakultetima tijekom tjedna, sada bi, vjerujem, svatko od nas poželio iznijeti svoja mišljenja, održati javni govor ili čak uživo pisati kolokvij. Ono što otvara jedno puno intimnije pitanje za svakoga od nas jest ostanak s vlastitim mislima. Dobili smo priliku poraditi na sebi jer nakon svih obaveza u danu koje smo odradili sjedeći sami za našim računalima, opet na kraju toga dana odmaramo sami. Privremeno su nam onemogućeni gotovo svi vidovi međusobnoga druženja uživo i opuštanja od obveza. I na kraju dana ostajemo tek mi i naše misli koje su sada glasnije nego prije. One nas nemilo tjeraju da preispitujemo sebe i svoje postupke tijekom dana, ali i iz prošlosti. Vjerujem kako smo svi počeli učestalije razmišljati o tome što će nam donijeti budućnost i hoćemo li sami biti spremni za ono što nam ona donosi sa sobom. Možda su poneki od nas zbog prevelike buke u glavi odlučili svoja promišljanja podijeliti s olovkom i papirom i pretočiti tu bujicu misli u kakvu poeziju, crtež ili kakav drugi umjetnički izričaj. Možda smo odlučili baviti se poslovima i aktivnostima za koje se inače ne bismo odlučili da je situacija ostala regularna. Kako god bilo, sigurna sam da nas je većina i u ova naša „četiri zida“ pronašla bijeg od nas samih koliko god to zvučalo uznemirujuće.
Na kraju bih se pozvala na jedan citat koji sam navela na početku: Ako ste usamljeni kad ste sami, u lošem ste društvu. Možda će nekoga od nas upravo ova tako kratka, a toliko snažna izjava natjerati da poradi na sebi, preispita svoje postupke u proteklom periodu ili donese neke nove odluke za budućnost ma kakva ona bila. Na kraju, čistoća je proteklih dana postala imperativ. Naravno, u prvome redu ona fizička, ako ne želimo dovesti sebe i svoju okolinu u opasnost. No jesmo li možda pomislili da bismo taj imperativ mogli primijeniti ne samo na fizičko nego i na mentalno zdravlje? Možda bismo kad bismo poradili i na njemu, uz dakako redovito održavanje tjelesne higijene, bili manje štetni za okolinu jednoga dana kada ovo sve napokon prestane. Iz osobnog iskustva tvrdim da „onečišćeni“ um nosi veću štetu od jednoga virusa. Stoga bi preventivne mjere zaštite bile poželjne dok je još moć u našim rukama.
Ela Ristevski
