Nikolaidis, Andrej. 2003. Mimesis. Durieux: Zagreb.
Kada se u širim čitateljskim krugovima pojavite s romanom kakav je Mimesis, to nesumnjivo predstavlja dvosjekli mač – istodobno ste si kod dijela čitatelja koji nisu ozlojeđeni beskompromisnom kritikom crnogorskog društva u kojem „pravoslavlje smrdi kao kužna lešina“, u kojem se likuje nad smrću turista, a zapravo nad ljudskom glupošću koja ignorira znakove zabrane za plivanje dalje od omeđenog dijela, utrli put postajanja kanonskim piscem ne samo u okvirima crnogorske nego i regionalnih književnosti, dok ste si s druge strane na pleća natovarili vječiti progon od strane političkih struktura, prijetnje smrću i figuru samotnika, kojoj se autor, zbog svoje sklonosti mizantropiji, melankoliji, zapravo ne opire, štoviše on ju protežira. Razumljivo je da ovakav roman ne može isključivo naići na pozitivne kritike, ne samo zbog brutalne kritike crnogorskog društva, argumentiranog prezira prema Njegošu, krovnom pojmu crnogorske književnosti i kulture nego i zbog toga što mnogi čitatelji, iako se načelno slažu sa stavovima pripovjedača, jednostavno ne vole upletanje politike u književnost. No to je već stvar osobnog afiniteta ili pak zablude da je književnost oslobođena od ideologije.
Dakako da u tekstu pronalazimo neprijeporne znakove istovjetnosti pripovjedača s autorom (življenje u Ulcinju, profesionalni put, ljubav prema alternativnoj glazbi primjetna u naslovima poglavlja zasnovana na pjesmama grupe Smiths, Davida Bowieja itd., reminiscencije na obiteljsku prošlost, prijateljstvo s Ognjenom Spahićem), no Nikolaidis je na određen način Konstantina Teofilisa profilirao kao lik koji odgovara arhetipu modernog intelektualca, usamljenika, čovjeka pogođenog tugom zbog neosjetljivosti nijeme prirode prema našim osobnim tragedijama, tako da nije ni bitno je li riječ o potpunom podudaranju pripovjedača i autora, autora i alter-ega ili o tome je li tekst autofikcija ili čista fikcija, zato što je Nikolaidis i privatno istakao kako se sve njegove knjige mogu jednostavno odrediti kao tekst, bez razrađenijih i potankostima opterećenih kategorizacija, a i odlika je suvremene književnosti hibridnost formi tako da se mali broj knjiga može jednoznačno žanrovski odrediti.
Roman počinje profiliranjem glavnog lika i isticanjem njegova povratka u Sarajevo, iz kojega je otišao dok je ratni sukob bio u tijeku. No ako bi netko bio sklon pomisliti da će takav početak odrediti knjigu isključivo kao prikaz neprilagođenosti lika sredini, upadanje u stupice neraščišćene prošlosti, ubrzo takav početak biva smijenjen poglavljima u kojima se pripovjedač obrušava na društveno ozračje Crne Gore. Pritom su mnoga njegova zapažanja istodobno zabavna i lucidna, poput onih o tome da povlađivanje ženskoj djeci da bi se prikrio njihov promiskuitet dovodi do masovne pogibije sinova koji u nedostatku zatamnjenih stakala lijepe naljepnice zbog čega „ginu kao muve“. Također i zapažanja o tome kako Crnogorke vole ranjene tipove i nesreću pa bi vas uznapredovali rak mogao učiniti privlačnijim ženama, ali od toga ne biste imali puno koristi. Već je naznačeno da znatno mjesto kao temelj crnogorske književnosti, kulture i nacije, pri razgrađivanju lošeg nasljeđa i pojava u crnogorskom društvu, zauzima i Njegoš.
Obračunavanje s Njegošem prisutno je na više mjesta u romanu, a svoju kulminaciju dobiva u dočaravanju ubojstava koje Crnogorci vrše nad Muslimana na sam Badnjak. Zapravo se i epistemološki rez u romanu događa kada Konstantin od susjeda čuje da je Njegoš izjavio da je u zdravom tijelu zdrav duh, što u glavnom liku potiče osjećaj prezira prema sredini koju mora dijeliti s takvim ograničenim ljudima i zapravo služi dodatnoj psihologizaciji Konstantina Teofilisa. U više je navrata autor u intervjuima godinama nakon objavljivanja Mimesisa isticao kako mu se Njegoš gadi jer je pisac u čijem je pisanju kirurški odstranjena sposobnost autoironije, ali je i u određenim kolumnama isticao genocidnost Gorskog vijenca.
Ne manjka u ovom romanu, kao ni u drugim Nikolaidisovim romanima, scena nasilja, silovanja, primitivnog, ali opet bazičnom, biološkom potrebom uvjetovanog pražnjenja crijeva na plaži, ali je s druge strane prisutna, kao što je prikladno očekivati, zbog same prirode glavnog lika i autora, i nježnost ne samo prema Tei nego i prema roditeljima, napose ocu koji će zauvijek biti upamćen po novogodišnjoj večeri kada je razlupao sve sa stola da bi ublažio sestrin osjećaj da je puno zgriješila jer je razbila čašu. Nije zanemariv i esejski, teorijsko-filozofski diskurs u ovome romanu, koji nije strogo ograničen na esejske dionice razračunavanja s tekovinama suvremene Crne Gore. Taj diskurs primjećujemo u promišljanjima na tragu Foucaulta o prirodi sjećanja kada se ističe da sjećanje nije reprodukcija, nego kreacija. Također i na primjeru mladog informatičara koji je prolupao, ali egzorcizam nije bio prikladna metoda izlječenja jer bi bilo potrebno izvršiti egzorcizam nad civilizacijom koja je i dovela do hipertrofije informacija i značenja. Naposljetku i krležijansko gađenje nad fenomenom turizma koji je ništa drugo doli prostitucija, kratkotrajno i euforijom vođeno posjećivanje gradova koji su njihovim stanovnicima mučni i zazorni jer fizički uokviruju njihovu nesreću. Jasan je utjecaj Thomasa Bernharda na Nikolaidisovu poetiku. Nemali ga je broj puta Nikolaidis navodio za literarnog uzora, a na posljednjem je Festivalu svjetske književnosti otišao toliko daleko da je sav svoj književni rad nazvao podražavanjem, persiflažom austrijskog pisca. Dakako da je temeljna sličnost sabrana u beskompromisnoj društvenoj kritici i stvaranju likova koji su samotni intelektualci raspolućeni između vita activa i vita contemplativa, no ne može se reći da je riječ o potpunoj jednakosti, konteksti i društva su koliko-toliko drugačiji, a i Nikolaidisov je posljednji roman Anomalija ipak poetički drugačiji od svih prethodnih knjiga iako i on sadrži bernhardovske elemente pesimizma.
Zaključno, možda ovaj roman i jest bliži Nikolaidisovu kolumnističkom radu, ali oduševljava svojim literarnim obuhvatom i općenito tekstualnom dimenzijom te pruža mogućnost užitka i čitateljima koji vole Njegoša i onima koji se tek žele zabaviti čitajući zapažanja o crnogorskom društvu. O njegovoj univerzalnosti dovoljno govori činjenica da su prilike u crnogorskom društvu i nakon 19 godina od objavljivanja ovog romana, ostale iste ili su čak u određenim aspektima i gore.
Bono Cvitkušić
Izvor naslovne fotografije: https://www.crveniperistil.hr/proizvod/andrej-nikolaidis-mimesis/