Nakon više od dvije godine čekanja obožavatelji Digitalnog ugljika napokon su došli na svoje, no samo da bi se nemilosrdno obrušili na drugu sezonu. Najviše su u potpunosti iskritizirali glumu, razinu produkcije i sadržaj. Ovime bih htio uzvratiti na ta tri fronta pozitivnom kritikom.
Počnimo s prvom točkom: glumom. U drugoj je sezoni glavnu ulogu preuzeo Anthony Mackie koji je nakon godina glumljenja „sidekicka“ napokon uspio osigurati glavnu ulogu u jednom velikom projektu poput ove serije. Na njegovu žalost, najveći se teret prebacio upravo na njegova pleća jer je najveći broj kritika publike usmjeren upravo prema njemu – njegov performans uspoređuje se s onim Joela Kinnamana. Zbog nekog meni nepoznatog razloga Joelova se gluma odjednom počela uzdizati do neba, pa se ne mogu ne pitati – čemu? Objektivno gledano, ako usporedimo dvojicu glumaca i one projekte u kojima su do sada glumili, možemo ustanoviti da su obojica glumci otprilike istog kalibra – obojica su akcijske zvijezde te su svoj nazovi kredibilitet gradili igrajući takve uloge. U tom smislu Anthonyev performans nije ni po čemu drugačiji od Joelova – po mom sudu, odglumio je upravo onako kako bi se i moglo očekivati od jedne akcijske zvijezde. Iako se cijela premisa serije temelji na tome da se ista svijest može prebacivati iz jednog tijela u drugo, je li toliko ludo očekivati da će svaki glumac unijeti nešto svoje, novo u ulogu, svoj vlastiti „flavor“? U svakom slučaju, Mackie bi definitivno lošije odigrao da se odlučio jednostavno blijedo kopirati Kinnamanove manerizme nepromišljenom imitacijom. Ovako je, u skladu s vlastitim glumačkim sposobnostima i ulogama koje je do sada utjelovio, uspio solidno utjeloviti i lik Takeshija Kovacsa. Ovu ulogu dijeli s Will Yun Leeom koji glumi prijašnju, „originalnu“ inkarnaciju lika. Ovaj korejsko-američki glumac vjerojatno je najpoznatiji po svojoj ulozi u američkoj medicinskoj drami Dobri liječnik te je samim time donio u seriju određenu razinu svima dobro poznate holivudske „melodramatike“. Upravo zbog općenitog stava i reputacije „blagog tipa“ rekao bih da više odskače od same karakterizacije Takeshija, no to ne znači da je njegova gluma loša. Ipak, od svih se najviše ističe Chris Conner, koji je u svojoj ulozi umjetne inteligencije, ironično, na mali ekran donio najviše ljudskosti.
Nadalje na kritiku da je Netflixova produkcija odjednom po nečemu manjkava uzvratit ću ponovo pitanjem – po čemu točno? Ako su po nečemu konzistentni, onda je to po tome da njihova produkcija ni po čemu nije opala. Tipični obožavatelji priviknuti na pucačine vjerojatno su očekivali da će kroz svih osam epizoda glave non-stop padati uz fanfare te su kritizirali odluku o više fizičkih načina borbe, no upravo takav stil akcije donosi više mogućnosti prikazati iznimno koreografiranu, stiliziranu i glatku kinematografiju akcije po kojoj je Netflix poznat.
Na kraju htio bih pohvaliti Netflix u aspektu zbog kojeg ih inače kritiziram – njihov format. Za razliku od prijašnje sezone (i, uostalom, od ostalih njihovih serija), ovaj su put skratili format za petnaest minuta – s jednog sata, na četrdeset i pet minuta. Reducirali su i ogromnu količinu ekspozicije koju toliko vole „istovariti“, što je omogućilo da ovoga puta narativ teče puno glađe i dinamičnije. Velik je broj kritika usmjeren na smanjenje golotinje i nasilja u ovoj sezoni, a to zapravo više govori o samoj publici nego o Netflixu u današnjoj, sve prisutnijoj pornografizaciji pop-kulture. Ima li mjesta za popravak? Uvijek, pogotovo što se tiče holivudizacije televizije, no drugom je sezonom Digitalnog ugljika Netflix dokazao da je uvijek voljan popraviti svoje manjkavosti.
Nikola Foršek
