Neimenovanog junaka u romanu možemo odrediti kao pojedinca razočaranog u svijet i koji je doživio burnout u životu. On odlučuje iz temelja promijeniti svoj ubrzan život odlaskom na brdo, on želi riješiti se okova prošlosti u miru i samoći, želi pronaći i upoznati sebe te tako u osami resetirati svoj život. To je tip lika s kojim se suvremeni čitatelj može lako poistovjetiti. Užurbani suvremeni svijet premorio je glavni lik romana te on u prvom licu u osami pripovijeda o svojem unutarnjem stanju. Pripovjedač se vraća na događaje koji su mu oblikovali život, sam sebe pokušava utješiti refleksijama na prošlost te iz svake priče on izvlači neku poruku za život, poruku za dalje. Brdo, priroda, zvukovi, šumovi za njega imaju rehabilitacijsku funkciju.
Dokaz je njegove promjenjive osobnosti da je ime junaka kroz cijeli roman nepoznato. Iako se tijekom cijele naracije romana nazire mogućnost imenovanja glavnoga lika, to jest bi li se lik imenovao ili ne, u zadnjoj se rečenici doznaje da je na trajektu nakon napuštanja brda netko zazvao glavnog lika po imenu. To može značiti i da je lik konačno dobio ime, da je privremeno oblikovao svoj identitet i ostvario svoj zacrtani cilj na početku knjige.
Lik u romanu ispočetka radi u knjižari koja se zatvorila, daje svojevrsnu kritiku izdavaštvu i njihovom neučinkovitom obavljanju poslova, on postaje kulturni menadžer za odnose s javnošću te organizira kulturne događaje u Muzeju suvremene umjetnosti. Budući da mu je dosta promoviranja nečega što ne smatra pretjerano vrijednim, iscrpljuje ga „prodavanje magle“, pretenciozni i nadobudni ljudi s kojima se susreće u poslu i daje otkaz. Time vidimo da iako je Prtenjačin junak vezan uz umjetnost, on mijenja svoj način bavljenja njome jer nije zadovoljan te traga za svojim konačnim ostvarenjem.
Što se tiče motivacije glavnoga lika za čuvanje otoka od požara, on je motiviran kornatskom tragedijom. Budući da živi preko puta Traumatološke bolnice u Draškovićevoj ulici u Zagrebu, kroz prozor je ugledao prizor ljudi za koje je mislio da su žrtve navedene tragedije, a to mu se urezalo u pamćenje i psihu i duboko ga šokiralo:
Oči koje sam vidio možda su oči nekog od tih dječaka koji su stradali. Zgrčio sam se, ali nisam mogao prestati, ridao sam i jecao, plakao sam za njima, nad sudbinom, nad ravnodušnim bogom, nad vatrom i zgarištem.
Budući da je autor romana Ivica Prtenjača prije romana pisao pjesničke zbirke, vidljivo je kako u romanu prevladava poetsko izražavanje, a posebice se to vidi u opisima prirode, životinja, te kako one utječu na stanje lika. Ispočetka je uplašen što je zamijenio gradsku užurbanu sredinu šumovima iz prirode i zvucima životinja. Kasnije ga taj strah osnažuje, oblikuje u novoga čovjeka koji je revitaliziran pomoću prirode.
U svom strahu od vatre i svinja, zmija i noći, izgubio sam čovjeka kojeg sam tako dobro poznavao, negdje je po Krugu ispao iz mog tijela i supovi su ga kljunovima odnijeli na liticu. (…) Zato što sam osjetio da se život može ispuniti, da se skorena maska od licemjerja i mržnje, prezira i dosade, može odbaciti. Da je se može negdje strgnuti sa sebe, zavitlati u blatnu lokvu, među crne zmijurine.
Domagoj Kaučić