Kada govorimo o drami Dubravka Mihanovića, najprije ju valja smjestiti u razdoblje novije drame hrvatske književnosti 20. stoljeća. Dubravko Mihanović suvremeni je hrvatski dramatičar i dramaturg. Njegova drama Žaba dobila je nagradu za dramsko djelo „Marin Držić“ 2004. čija je produkcija u Teatru ITD nagrađena i Marulovom nagradom i Nagradom hrvatskog glumišta, objema za najbolju predstavu te sezone u Hrvatskoj. Istu dramu 2008. godine postavlja sarajevsko kazalište Kamerni teatar 55 na čelu sa Zlatkom Topčićem te postaje hit predstava s mnogim gostovanjima u svijetu i više od 250 kazališnih izvedbi (Hrvatski leksikografski zavod Miroslav Krleža).
Radnja drame smještena je u frizerski i brijački salon čiji je vlasnik Zeko, četrdesetogodišnjak koji je i glavni protagonist ove drame. Za jezik drame može se reći da je uglavnom neknjiževan i da prevladava ulični govor u ulozi karakterizacije likova iz drame koji nisu visokog staleža, nego su obični ljudi uglavnom srednje životne dobi koji se bave poslovima poput frizerstva, taksi prijevoza ili su čak ostali bez posla. Vrijeme radnje smješteno je na Badnjak, a radnja se odvija u tek jednom danu i vrti se oko jednoga događaja te je mjesto radnje brijačnica. Stoga možemo govoriti o Aristotelovu trojedinstvu u drami. Sama radnja počinje in medias res razgovorom između Zeke i njegova brata Tonija. Zeko, izgubljen u obavezama kojih zapravo ni nema, pomalo gunđa na brata koji se već danima mota po kockarnicama i u bratovu brijačkom lokalu gdje ubija vrijeme ne želeći otići kući supruzi priznati da je dobio otkaz. Iz tog se čina iščitava određena doza straha, ali i nadalje posve tradicionalan stav o tom da muškarac osigurava materijalnu egzistenciju te da on nikako ne može ostati bez posla. Takve misli vrlo vjerojatno prožimaju lik Tonija koji sebi ne želi priznati da je zaglibio, a alkohol i kocka stvaraju mu odmak od takve zamršene situacije. Brat Zeko koji Tonija neprestano želi potaknuti na promjenu i sam je zapravo u zamršenoj situaciji: iza njega je brakorazvodna parnica, ostavljena supruga i dijete koji su vjerojatno u Beču već nekoliko mjeseci, a na koje je on prethodno i fizički nasrnuo. Pojavljuje se i treći lik, Tonijev i Zekin prijatelj, koji kasnije priznaje da se nalazi u nezgodnoj situaciji jer se našao na „dvije stolice“ gdje su na jednoj žena i djeca, a na drugoj mlada ljubavnica. Osim toga Grgu muči i nesnalaženje oko posla, odnosno nedostatak posla, a zbunjenost u njegovoj glavi da se iščitati i po samim mislima koje ga prožiamju, a u kojima govori o neprestanim znakovima nesreće i nevolje koje mu se ukazuju na putovima. Sjedeći tako zajedno u brijačnici na Badnji dan, dolazi do preispitivanja tuđih i vlastitih nevolja, a likovi su svjesni da su sva trojica u glibu. Nije ni čudo što ih Mihanović zajedno smješta jer se zapravo slični druže sa sličnima nalazeći određeni spas gdje je „tuđa nesreća manja od moje“. Između ostalog istaknut je i Zekin problem PTSP-a koji ga prožima u normalnoj komunikaciji, a koji Mihanović prikazuje u obliku digresija u razgovoru triju muškaraca. Zeko je tako opčinjen mislima o Domovinskom ratu kojem je prisustvovao, a na kojeg nam Mihanović upućuje u prvoj sceni sjećanja kroz božićne kuglice za bor. Zeko: (Kao da ga nije čuo; nastavi.) Južina, pritisak, magla… Sve je, onako, ležalo. Nebo na zemlji. (Kratka stanka.) I šta ćeš: Badnjak je, kitiš bor. A kugli nema na biranje. Dobro da smo ikakve pronašli. U podrumu su bile, tri kile prašine na njima. Oko sedam je bilo, mrak se već debelo spustio. Ova moja četvorica… Polijegali su oko vatre. Opustiš se kad se dugo ne puca, a opet – napet si, još napetiji, nego kad gruva. (Kratka stanka. Toni i Grga slušaju Zeku, no vidljivo je da to čine zato jer znaju da ga se „u ovome“ ne prekida, a ne zato jer im je priča zanimljiva.) Stavim kuglu na bor – jednu od ovih – stavim drugu, stavim treću… Uzmem četvrtu i ‘oću je zakačit’, kad vidim u kugli, k’o u retrovizoru: vani se, oko prozora, nešto miče! Bacim pogled na ove moje i, na sreću, jedan me u oči gleda. Dam mu znak, onako, bez riječi – „prozor“ – on javi ostalima… Snimim gdje mi je puška, sagnem se – a sve si mislim „Sad će Srbi zapucat’ po nama!“ – vidim da su moji uzeli oružje, zgrabim ja svoje, priljubim se uz bor i udri po prozoru!
(Kadar iz predstave Žaba u sklopu 8. dana Kaštelanskog kazališta na daskama Kulturnog centra u Kaštel Lukšiću)
Na pitanje egzistencije i postojanja osvrću se sva tri lika, a ponajbolje se to može iščitati iz rečenica u kojem likovi opažaju da nemaju život, već samo življenje. Zeko: To smo mi, Grga, shvaćaš? Toni, ti, ja… Mi „živimo užasnim životom“. Mi „samo žderemo, spavamo i seremo“. I ništa ne pokušavamo popravit’. U želji da nešto ipak promijeni, Zeko nasrće britvom na svog brata Tonija jer želi da on doživi pomak i pozitivne promjene te spasi svoju obitelj i brak. Iako mu to ne uspijeva, dašak nade donosi trgovački putnik s knjigama koji se pojavljuje u drami kao svojevrsna svjetlost na kraju tunela i donosi koliko-toliko sretan završetak ove drame, odnosno donosi joj tračak nade za bolje sutra.
Osim Mihanovićeva vjernoga prikaza poslijeratnoga stanja uma i postojanja, vješt je Mihanović i u uvođenju intermedijalnosti koja se iščitava u priči Super-žaba spašava Tokio iz zbirke Nakon potresa Harukija Murakamija. Sve dakle navodi na to kako je pomalo zanemarena domaća, novija drama 20. stoljeća ipak vrijedna čitanja.
Iva Šlogar