Zlatna palma u Cannesu bila je samo početak uspješne priče Joon-ho Bongova filma Parazit koji je u utrci za „zlatni kipić“ u Los Angelesu iza sebe ostavio velika redateljska imena poput Scorsesea, Mendesa i Tarantina te se u Južnu Koreju vraća bogatiji s čak četiri Oscara.
Anything is possible! – riječima velikog košarkaša Kevina Garnetta mogli bismo opisati čudesnu večer u Dolby Theatru. Prvi ne-engleski film osvajač je Oscara za najbolji film godine. Čovjek kojem je to uspjelo priznati je korejski redatelj i scenarist Joon-ho Bong koji je s Parazitom ušao u povijest korejske, ali i svjetske kinematografije. Bong je večer u Los Angelesu završio s osvojena četiri „zlatna kipića“ i to u kategorijama za najbolji film, najbolji strani film, najboljeg redatelja i najbolji scenarij. Ovaj film koji odudara od klasične holivudske produkcije zaradio je u kinima širom svijeta preko 250 milijuna dolara, ponajprije zbog teme koja na jedan duhovit, ali i mračan način propituje klasnu nejednakost u modernom svijetu stvarajući time sve veći jaz između povlaštenih i onih osiromašenih.
Siromaštvo vs. bogatstvo
Ono što Bongov film čini posebnim jest način prikaza kapitalističkoga društva i njegova odraza na one materijalno najugroženije. Bong je konstruirao film tako što je za glavnu okosnicu radnje odabrao prikazati dvije obitelji iz dviju različitih društevnih klasa koje bi s obzirom na materijalni, ali i prostorni položaj mogli postaviti u opreku „donji“ – „gornji“. Prva je od njih četveročlana obitelj Kim koja živi u malom suterenskom ili polupodrumskom stanu u dijelu sirotinjske četvrti Seoula. Pod polupodrumom smatra se biti napola iznad zemlje, a napola ispod nje, a prema redateljevim riječima oni još uvijek žele vjerovati da su iznad zemlje, ali imaju strah da bi mogli potpuno pasti ispod. U takvim uvjetima nezaposlena obitelj Kim nastoji preživjeti radeći privremene ili slabo plaćene poslove (sastavljaju kartonske kutije za dostavu pizze), a njihova se tragikomičnost ogleda tijekom zloupotrebljavanja susjedova Wi-fi-a te kada otac govori da otvore prozore jer tada dobiju mogućnost besplatne dezinsekcije stana prilikom zaprašivanja cijele ulice. Također obične vremenske neprilike mogu uvelike utjecati na egzistenciju onih najnižih slojeva društva pa tako „obična“ kiša poplavljuje stan Kimovih zbog čega su primorani mijenjati prenoćište. Zbog siromaštva djeca ne uspijevaju upisati fakultete iako su oboje inteligentni, obrazovani (pričaju engleski), ali i nadareni u nekim ne sasvim legalnim vještinama.
S druge se strane Seoula nalazi bogata obitelj Park koja živi u prostranoj postmodernoj vili (izgradio ju je čuveni korejski arhitekt), a prostorno ih možemo okarakterizirati kao „gornje“. Obitelj je to koja se odijeva u razne dizajnerske odjeće, voze skupocjene automobile (imaju osobnog vozača), a kućne im poslove obavlja plaćena domaćica. Također je obitelj četveročlana: suprug je „glava kuće“ jer dobro zarađuje, dok je supruga zapravo nesposobna, naivna, ali vrlo umiljata žena koja većinom boravi u kući. Njezina se nesposobnost ogleda u nedoraslosti odgoja svoje dvoje malodobne djece. Upravo ta djeca postaju poveznica između dviju obitelji jer sin obitelji Kim počinje davati instrukcije iz engleskog jezika kćeri obitelji Park nakon čega njegova sestra kao art terapeut pomaže traumatiziranom sinu Parkovih koji neprestano tvrdi da je vidio duha u kući. Naime obdareni maštovitošću njihove se manipulacije i spletkarenja šire poput paukove mreže pa tako i otac i majka obitelji Kim zauzimaju poslove vozača odnosno domaćice u obitelji Park.
Neizbrisiv „trag“ siromaštva
Kimovi u kući Parkovih zbog svoje domišljatosti i snalažljivosti djeluju poput savršeno uigrane kazališne družine koja vješto prikriva sve moguće slutnje o svojoj obiteljskoj povezanosti pa stoga Parkovi, koji su su uglavnom zadovoljni njihovim angažmanom, nisu ni svjesni laži u koju su upleteni. Ipak, Kimovima će jedna stvar presuditi na koju nisu mogli utjecati, koju nose kao dokaz svog klasnog statusa – a to je smrad. Prvi se slučaj sa smradom tako dogodio kada je sin obitelji Park primijetio da svi zaposlenici jednako mirišu. Međutim taj smrad nije izazvao daljnje probleme i akcije za obitelj Kim koliko je drugi slučaj gdje je ovoga puta smrad namirisao gospodin Park. Naime uglednom gospodinu Parku tijekom vožnje nešto „zapne za nos“, nešto što prije nije uspio namirisati, zbog čega će uostalom i vidno iskazati gađenje – a to je smrad svojega vozača. Taj će smrad ujedno postati pokretačem nepredvidivih situacija koje film okreće u potpuno neočekivanom pravcu.
Ukleta kuća
Kuća Parkovih sa svojim katovima, sobama, travnjacima, visokim ogradama, ali ponajviše podrumom predstavlja glavno mjesto radnje pa se hibridnost žanrova u filmu, za koju redatelj kaže da je neplanirana, u ključnim trenutcima manifestira baš u kući. Nesumnjivo je zanimljivo promatrati skupocjenu vilu kao oživljeni prostor koji upravlja položajem pojedinih likova ili grupe likova u filmu i time postaje zasebnim filmskim likom. Međutim ispod takvog blistavog, uglađenog i „živog“ objekta krije se nešto daleko mračnije što će Kimovi otkriti kada se bogata obitelj odluči zaputiti na izlet i ostaviti kuću svojoj domaćici (što je ujedno i prilika siromašnoj obitelji da uživa u svim blagodatima raskošne vile). Trenutci zabavne i bezbrižne atmosfere u kući prekidaju se u trenutku kada na kućna vrata pozvoni bivša domaćica moleći da je puste u kuću jer je „nešto zaboravila“ u podrumu ispod kuhinje. Ta je scena ujedno i redateljev znak za prelazak iz jednoga žanra u drugi te Parazit postaju duboko strašniji film s erupcijama neviđenoga nasilja iznenađujući time gledatelje, ali i likove. U sljedećim scenama kuća tako postaje poprištem horora, trilera i akcije, mogao bih reći i „tarantinovskog“ završetka, čime u jednom trenutku pomišljamo kako joj zaista pristaje epitet „uklete kuće“.
Film desetljeća?
Parazit bi se najbolje mogao opisati zapanjujućim, neočekivanim, estetski prekrasnim ili bilo kojim drugim sinonimom za odličan film. Ideja je zapleta jednostavna, ali nevjerojatno teška za izvedbu zbog čega je uređivanje filma savršeno prilagođeno te nas dovodi do neočekivanog, šokantnog i brutalnog završetka. Ono što Parazita čini remek-djelom jest nevjerojatni scenarij koji besprijekorno kombinira komediju, dramu i horor odnosno kinematografiju koja „oduzima dah“ i na kraju sjajna glumačka postava koja je podigla film na višu razinu. U Parazitu se savršeno pred nas postavlja predmet klasnih razlika u kapitalističkom društvu koji film dodatno obilježava i jednom emotivnom i dirljivom crtom.
Uzimajući sve u obzir, Parazit je pravo umjetničko, rijetko i izvanredno remek-djelo koje bi svi trebali pogledati u nekom trenutku svoga života, a pogotovo filmoljupci kojima ovaj strani film zasigurno neće biti stran. U tonu ovog silnog laskanja zaključio bih ovaj članak pa nadodao i to da se Bong ovim filmom upisao na ljestvicu najboljih filmskih ostvarenja u prethodnom desetljeću.
Filip Gabrić
