Zov divljine na velikim platnima u Hrvatskoj pojavio se krajem veljače ove godine. Film je nastao u studiju Twentieth Century Fox koji je gledateljima najavio nevjerojatnu priču i emocije. Film traje 100 minuta, a nastao je prema istoimenom romanu Jacka Londona. Riječ je o avanturi, drami i obiteljskome filmu. Chris Sanders režirao je ovaj film, a za scenarij pobrinuo se Michael Green. Terryju Notaryju povjereno je snimanje pokreta. Odlučio je, kako kaže, promatrati i snimati pokrete pasa u studiju kako bi mogao adekvatno i uvjerljivo prikazati glavnoga junaka filma – psa Bucka. Notary je glumio Bucka kako bi se što vjerodostojnije prenijela emocija na gledatelje. Jesu li u tome uspjeli, razložit ćemo u nastavku.
Psi su u filmu računalno generirani, no Notary je glumio glavnoga junaka Bucka, što se može uočiti ako se bolje promatraju krupni kadrovi. Mimika psa neuobičajena je za pse, a i u očima su mu vidljive emocije karakteristične za ljude, a ne za pse. U tim trenucima Buck izgleda zaista neprirodno. No baš zbog takvog načina snimanja film je postigao snažnu emociju između psa i čovjeka. Buck se kreće prirodno kao i svaki pas, što ne začuđuje jer su u studiju promatrali pokrete pasa kako bi stvorili prirodnu Buckovu sliku. Veliki, čupavi pas zaista je ulio u gledatelje povjerenje i simpatije.
Osim psa važan je i vizualni dizajn filma. Pejzaži i divljina igraju veliku ulogu u filmu. Pejzaži su prikazani realno, a ljepota prirode, šume, mora i ulica zaustavlja dah. Kristalna slika stvara osjećaj neposrednosti i vjerodostojnosti, a taj osjećaj dodatno se pojačao instrumentalnom glazbom za koju je zaslužan John Powell. Naglasak je isključivo na instrumentima koji oponašaju prirodu i zvukove kraja u kojemu se radnja odvija. Glazba je opuštajuća i izvrsno prati eksterijer i radnju.
U početku radnja teče gotovo kao i u romanu, sporo se odvijaju promjene i čini se da su ključne stvari ipak obuhvaćene, no kasnije se radnja ubrzava pa se izbacuju mnoge scene iz romana i zbog toga ga ne možemo promatrati kao vjerodostojnu ekranizaciju književnoga djela. Osim promjene u samoj radnji promjena se dogodila i na razini lika. Naime u romanu je glavni junak pas Buck, a ljudi igraju tek sporednu ulogu i njihove emocije gotovo da i ne uočavamo, dok je u filmu naglasak na dvama likovima. Osim Buckova života, emocija i životne preobrazbe promatramo i čovjeka po imenu John Thornton kojega glumi Harrison Ford, a čija se životna priča intenzivno isprepleće sa psećom. Za razliku od romana u filmu su emocije između čovjeka i psa naglašenije, a preobrazba je u drugome planu. Dakle, u ovome filmu paralelno promatramo dva lika koja svojim supostojanjem jedan drugome pomažu pronaći vlastiti mir i smisao vlastitih života. Pas i čovjek ovdje su neodvojivi i ne bi uspjeli jedan bez drugoga. Jedan drugoga motiviraju na otkrivanje za njih do tada nepoznatoga svijeta i time pomiču vlastite granice i jedan od drugoga uče. I kraj filma donosi promjenu u odnosu na roman, donosi snažnu poruku koja je upućena ljudima. Naime čovjeku nije potrebno zlato da bi bio sretan, već obitelj, prijatelji i uspomene. Oni su nezamjenjivi i to jedino treba njegovati.
Uzevši sve u obzir, možemo zaključiti da inovacije u odnosu na roman nisu nužno loše. One su dobra rješenja za ovakvu vrstu umjetnosti i tu razliku tako i trebamo promatrati. Ono što nam može dati književnost, ne može nam dati film, ali nam film služi kao razbibriga, druženje s obitelji te uživanje u krajoliku i priči dvojice prijatelja – Bucka i Thorntona. Osim toga Zov divljine film je za sve uzraste pa ga u svome domu može s užitkom pogledati cijela obitelj. Film je pun emocija i nosi snažnu poruku pa će zasigurno uljepšati obiteljsku večer u karanteni u kojoj smo se našli.
Valentina Sabolić