Zbog cjelokupne situacije i nemogućnosti odlaska u kazališta i kino dvorane, umjetnost je odlučila doći k nama. Tako imamo mogućnosti pogledati neke odlične kazališne predstave ili pak film koji već dugo vremena želimo, ali od silnih obveza nismo nikako uspijevali. U spletu trivijalnosti, koja nam se svakodnevno nudi na raznolikim televizijskim programima, odlučila sam svoje vrijeme odvojiti na nešto kvalitetnije i meni barem zanimljivije od vijesti i pesimizma koje je nezaobilazno ovih dana.
Odlučila sam se na gledanje dokumentarne serije „Velikani hrvatskog glumišta“. Navedeni dokumentarni serijal prikazivao se prošlih godina, no nisam uspjela pogledati sve četiri epizode koje su nastale pod autorstvom Frana Jurja Prižmića i redatelja Igora Prižmića. Pohvalno je što se HRT u ovakvim okolnostima odlučio na repriziranje takvog jednog sadržaja. Naime serijal donosi uvid u živote nekih od najvećih hrvatskih glumaca i glumica 20. stoljeća. Tako smo imali priliku saznati nešto novo o Eni Begović, Borisu Dvorniku, Fabijanu Šovagoviću i Predragu Vušoviću. Budući da sam prije par godina propustila prvu epizodu, sada mi na svu sreću nije promaknula. Prva je epizoda posvećena glumici Eni Begović, a ponovno je prikazana 11. svibnja 2020. na HTV-u 1. U svega jedan sat, koliko je trajanje jedne epizode, prikazan je život i karijera prerano preminule prvakinje HNK u Zagrebu. O njezinu liku i djelu govorili su njezini najbliži, ujedno vrlo značajne osobe iz svijeta kulture. O Eni Begović govorili su teatrologinja Ana Lederer, profesor Slobodan Prosperov Novak, njezina sestra i glumica Mia Begović, nekadašnja cimerica, glumica Ankica Dobrić, muž Josip Radeljak i brojni drugi prijatelji, glumci i kazališni znalci. Za početak epizode odabran je upečatljiv dio Enina monologa kojim se u ulozi barunice Castelli obraćala Leoneu Glembayu. Upravo je to jedna od najzapamćenijih njezinih uloga. Osim u Gospodi Glembayevima Ena je glumila i u drugim dvjema Krležinim dramama iz trilogije – Klaru u Ledi i Lauru Lenbach u drami U agoniji.
Posebice me se dojmilo što nije prikazana isključivo kroz glumačke uloge koje je za života odigrala. Dakako, to nije učinjeno s namjerom da se podcijeni njezin kazališni i kinematografski rad. On je svakako prisutan i predočen, no ono što me posebice oduševilo jest kako su je opisali njezini najbliži. Svidjelo mi se što je Ena Begović prikazana i kao osoba i kao glumica. Kao osoba Ena je bila sramežljiva, introvertirana i topla osoba. Osim toga njezini prijatelji ističu i njezinu neizostavnu simpatičnu crtu kojom ih je često nasmijavala. Opisuju je kao iznimnu prijateljicu, ženu nadnaravne ljepote i blage naravi. Kao glumica Ena je bila nešto posve drugo. Jedinstvena, drugačija i odvažna glumica koja je odlično igrala kako na hrvatskom tako i na engleskom jeziku. Prema riječima brojnih Ena je bila neizmjerno talentirana hrvatska glumica, glumica kojoj su svi predviđali veliku i blještavu budućnost. Poslužila bih se riječima hrvatskog povjesničara i komentatora filma Daniela Rafaelića koji je rekao: „Ena Begović bila je jedna od onih divnih pojava, ne samo hrvatske kinematografije, već i hrvatske kulture.“ Nažalost, prometna nesreća odvela ju je u nekom drugom, tužnom pravcu. Tako je hrvatsko kazalište i kinematografija izgubila jedinstvenu osobu i glumačku divu – Enu Begović.
Dora Šiško