Planina, Vlatka. 2022. Hortikultura. Naklada Bošković: Split.
Zaljubljenici u suvremenu poeziju već su početkom ove godine mogli naslutiti da nagrađivana književnica Vlatka Planina priprema još jednu zbirku svojih pjesama. Naklada Bošković objavljuje joj stihopisnu zbirku naslovljenu Hortikultura u rujnu 2022. iako se i ranije na društvenim mrežama pjesnikinje moglo naići na njezine stihovane novitete. Hotikultura je Vlatkino dvanaesto književno djelo te je bespredmetno komentirati autoričinu hiperproduktivnost od prve objavljene knjige (2010.), ali je važno naglasiti da ista ne utječe na kvalitetu njezinih pjesničkih i proznih tekstova.
Zbirka Hortikultura broji četrdeset pjesama formalno podijeljenih u dva nejednaka dijela. Valja postaviti pitanje po čemu se znanost o uzgoju kultiviranih biljaka (u naslovu i prvoj pjesmi) imaju povezati s Vlatkinom poezijom, a glavna tematska preokupacija koja se proteže od prve do posljednje pjesme daje odgovor – Ljubav, kao „kultivirana biljka“, dio je svih nas u svim oblicima, a da bi preživjela nedaće zahtijeva posebnu pažnju, njegovanje, uzgajanje. Upravo tu problematiku potiče cijela zbirka. Propitujući one procese koji uz jednu „običnu“ ljubav dolaze (nerijetko i prolaze), ženski lirski subjekt Vlatkine poezije direktnije nego u prošlim zbirkama progovara o ushitu zaljubljenosti, nedostajanju, neizricanju ljubavi onako kako lirsko Ja to očekuje od lirskoga Ti, ali i izražava negodovanje kad izostane reakcija na iskazani osjećaj. Kontrastirajući kroz pjesme zaljubljenost i ljubav iz jednoga očišta te zbunjenost i šutnju iz drugoga, sve što je povezano s ljubavlju ipak za lirsko Ja prije svega predstavlja luksuz, uživanje, ispunjenje, egzotiku te lijepo i dobro što se naslućuje već u pjesmi po kojoj je i nazvana zbirka stihopisa gdje se očaranost Drugim uspoređuje s „jezerom bijelih lotosa“ i „japanskom trešnjom“. Pjesmama dominiraju motivi stabala, lišća, rijetkih egzotičnih biljaka, sjemenki, rojeva mušica, otvorenih prozora, krajobraza, krovova, golubova, gnijezda, galaksija, svemira, pijeska u simbolu prolaznosti. Novina je što ovoga puta žensko lirsko Ja nije opterećeno razdobljem (jedno ljeto), već se u vješto zaigranom disonantnom vizualnom ključu prepleću ljetni zlatni događaji (prošlost koja se ima pospremiti za neke hladnije dane koji slijede), jesen koja dolazi s kišovitim oblacima (sadašnjost) te nagovještaj zime (neizvjesna budućnost). Osim ljubavne preokupacije, pjesma Prirodno kao mrak prožeta je tamnijim tonovima i probranim stihovima koji naglašavaju erotsku komponentu. Vlatka se Planina u pojedinim pjesmama poigrava prijelazom iz lirskoga Ja u lirsko Mi, naglašavajući pritom simboliku zajedništva, međusobnog sjedinjavanja, stapanja i postizanja potpunosti (pjesme Rađanje svijeta i Izgubiti).
Pjesme su pisane slobodnim, očekivanim lepršavim stihom. Nerijetko se vizualno sužavaju prema kraju, a izostanak interpunkcije čest je postupak pjesnikinje, kao i osebujni neologizmi (suncezlato, drvozlato u pjesmi Otići u ljeto). U stihopisnoj zbirci Hortikultura prisutno je i nekoliko pjesničkih minijatura (Odvolimo, Prozor), ali i pjesma u prozi koju možemo tumačiti i kao vješto izveden poetski eksperiment (Brojati). Prava poezija ne postoji bez snažnih i pozorno kombiniranih stilskih figura, stoga nije neobično da se u jednom Vlatkinu stihopisu poput mreže isprepletu metafore, personifikacije, hiperbole, kontrasti, asonance, aliteracije, gradacija, čak i antiteza. Glavni motivi koji izgrađuju pjesmu često su i dominantni simboli koji se prenose iz pjesme u pjesmu – galaksije, širenja, svemiri, a ni intertekstualnost nije u ovoj zbirci, od siline i bogatstva stilskih postupaka i figura, izostavljena ili zaboravljena (pjesma Dovoljno i pozivanje na Eugènea Delacroixa, Rumija, Leonarda Cohena, Slavka Mihalića, Danijela Dragojevića). Uz intertekstualnost, važno je napomenuti i da pjesnički subjekt propituje, pokušava shvatiti, nerijetko i opravdati postupak pisanja poezije, nakanu stoljećima starih poeta kojima se štošta ima oprostiti – što se može tumačiti i kao proces svojevrnoga ogoljavanja te prikaza vlastite ranjivosti. Za krunske pjesme zbirke Hortikultura moglo bi se izdvojiti čak tri stihopisa: Slijepa točka, Zamisli i Bez naslova. U prvoj se vješto prikazuju intuitivne putanje i nevidljive povezivosti dviju individua u noćnim satima pred san, prikazan je trenutak ljepote susreta i oduševljenja Drugim koji izaziva svojevrsnu slijepu točku. Druga je pjesma po vrstovnom određenju misaona i ljubavna – kritizira ono u što se svijet sada pretvara (ludnica, bezumnost), a čitatelj dobiva na uvid važan datum u mjesecu ožujku kada lirsko Ti više nije pasivno, dan kada je donesena odluka o voljenju. Treća pjesma Bez naslova ujedno je i posljednja pjesma Vlatkine najnovije zbirke te slijedi, poput vatrometnog crescenda, nakon jedine pjesme napisane na engleskome jeziku (A kiss is never a mistake). Poput lavine emocija, pjesma je upućena lirskom Ti, otkrivajući sve tajne i nakane dosad napisane i objavljene (samo Vlatkine?) poezije. Dinamična, simbolima, neologizmima i vulgarizmima obilježena pjesma odgovor je na naivno pitanje „Pišeš li te pjesme samo za sebe?“, odnosno pjesma koja u ženski bijesnom tonu ispucava cijeli arsenal objašnjenja i emocija u stihovima: „Ali nisam sigurna ni za ove/ Koje sada pišem, je li ti bitno/ Da su za tebe ili mi aplaudiraš/ Na talentu inspiraciji/ Mudima da iscijedim srce/ Ko limun/ Preko svijeta/ Nema ništa plemenito u/ Pisanju zajebi to nitko normalan/ Ne piše zbog sebe“. Da to nije jedini „problem“ na koji razdraženo lirsko Ja aludira – ukazuje i vratoloman završetak pjesme nad kojim lirsko Ti, kao i čitatelj, ne može ostati ravnodušan.
Vlatka je Planina pjesnikinja koja neprestano sazrijeva zajedno s (istim) lirskim Ja kroz svaku novonapisanu pjesmu i objavljenu pjesničku zbirku. Tomu svjedoči izrazna lirska izvedba stihopisa, pomno odabrani redoslijed pjesama, uporaba probranih stilskih sredstava, dominacija vizualnih pjesničkih slika. Njezina je poezija živa, slojevita, obojena u Hortikulturi mnogim tamnijim, ali intrigantnim egzotičnim nijansama koje produbljuju osnovne pouke pjesama, a od motiva uspješno tvore fluidne simbole, pretočene iz pjesme u pjesmu.
U suvremenom hrvatskom pjesništvu Vlatka Planina pjesnikinja je koja „cijedi“ pjesničku misao iz nutrine, iz vlastitoga „akvarela svjetlosti“ i time veliča Ljubav bez previše filozofiranja, s mnogo vrijednih, izrazno raznolikih prikaza emocija. Pita li se čitatelj željan dobre poezije (koja ne sliči brzopleto naštancanom post-postmodernističkom eksperimentalnom izrazu), tko to danas (i kod nas) može vješto i maestralno kombinirati aforizam života što dolazi u paketu s derivacijama, autorefleksivnošću, integralima, fotonima, galaksijama, stablima što „padaju tiho“ uz Fibbonacijevu spiralu, a da ga pritom obori s nogu stihovima i navede na uživanje u stihu te kasnije na detaljniju pjesničku analizu? To zasigurno može Vlatka Planina, a što će nam „upjesničiti“ u budućnosti – vjerojatno ćemo uskoro saznati.
Ana-Marija Posavec
Izvor naslovne fotografije: https://www.zvonainari.hr/single-post/vlatka-planina-prema-unutra