Jelena Zlatar Gamberožić, Knjige u priči, 2023., CeKaPe – Centar za kreativno pisanje, Zagreb
Autoricu Jelenu Zlatar Gamberožić čitatelji su dosad ponajviše mogli zapaziti po objavljivanim kratkim prozama koje tematiziraju aktualne pojave naše izvrnute življenosti, ali i kontinuiranom suradnjom s CeKaPe-om u sklopu kojega često provodi i radionice pisanja.
Iako bih mnogim ozbiljnim čitateljima, posebice onima koji, zasićeni prozopisnom prepoznatljivošću u sveopćoj i nasilnoj knjigovnoj hiperprodukciji, traže neki novi prozni glas kao osvježenje, bez zadrške preporučila njezine kratke priče – ponajviše u svrhu (s)misaonih igara analiziranja mnoštva motiva, njihova kombiniranja, pristupa temama te oblikovanju likova – novu knjigu ipak bih preporučila onima istančanijega ukusa i nešto dubljih, kritičarsko-esejističkih nagnuća. Naime, knjiga naslovljena Knjige u priči formalno predstavlja nešto sasvim drugo od (moguće) očekivanoga, iako bi naslov mogao navesti znatiželjnike na krivi trag. Riječ je o odabranim i promišljeno posloženim tekstovima u kojima se autorica, iz potpuno osviještene i razotkrivene osobne pozicije – prije svega čitateljice – približava književnim tekstovima koje je (do)čitala i razmatrala, kojima se vraća(la) analizirajući ih pritom detaljnije i jezgrovitije. U tom procesu ne izostavlja ni obraćanje autorima tih tekstova, ponajviše književnicima, dok joj vlastiti prostor teksta služi i za (pomalo jednosmjernu) komunikaciju s njima.
Knjiga je podijeljena u tri dijela. U prvom se dijelu progovara o književnim temama, u drugom o konkretnim književnim predlošcima, dok se treći tiče neposlanih pisama odabranim književnicima. Formalna nas podjela knjige navodi na promišljanje o onome što je autorici tekstova kao čitateljici važno; ulazimo u intimu njezinih promišljanja, naziremo kriterije odabira književnih predložaka, razabiremo što to ona u tekstovima traži i zašto nam svoju analizu nudi kao jedno od viđenja, a analizirani književni tekst indirektno kao preporuku – iako ona to direktnom izrjekom ne (is)kazuje. Stoga ne čudi što – kao i mnogi koji promišljaju o strujanjima suvremene tuzemne i inozemne književnosti – već na samome početku Knjiga u priči promišlja o kiču općenito, o kič-čovjeku, kič-umjetnosti, kič-književnosti te njihovom sagledavanju „u kontekstu drugih društveno relevantnih pojava i razdoblja, primjerice konzumerizma, postmodernizma i pop-kulture“, uz nezaobilaznu ulogu masovnih medija. Ovaj tekst na početku nije slučajan; J. Z. Gamberožić ne docira čitatelju opasnost od kiča mašući kažiprstom (jer su njegova pojava i rasprostranjenost neizbježne i neiskorjenjive), već elegantno upućuje na to što nije kič u umjetnosti, dok na čitatelju samome ostaje promisliti gdje bi se mogla svrstati njegova osobna lista pročitanoga štiva. Rastumačit će se potom i relacije između fiksacije i opsesije te bijega likova u (i)racionalno – u sferi intimnih odnosa i ljubavnih veza – gdje se jasno razabire autoričino pozivanje na Freudove teze, a to čini sažetim analizama romana Sveženski bluz Erice Jong, Dani zaborava Elene Ferrante, Trajna ljubav Iana McEwana. Oduševljena dobrodošlica ženskim narativima također nije iznenađenje ako čitatelj donekle poznaje prozni rad J. Z. Gamberožić. Fokus ovoga teksta koji možemo – kao i cijeli prvi dio knjige – promatrati kao kombinaciju znanstvenoga promišljanja (i rada) i eseja, zapravo je promišljanje o čimbenicima koji utječu na konstruiranje ženskih narativa, propitkivanje koliko su oblikovani ženski narativi uistinu ženski, što su to uopće ženski narativi te koliko su žene „pounutrile matricu koju su osmislili muškarci“, a ne libi se, ponovno na primjerima odabranih romana, propitati i koliko su muški narativi u življenoj suvremenosti prevaziđeni; što je chick lit i kako tomu kao pojavi prići, kako je promišljati. Autorica stoga postavlja legitimno pitanje: „je li podjela na muški i ženski narativ u umjetnosti, konkretnije književnosti, nužno prirodna ili se zapravo konstruira, baš kao i rod, kroz socijalizaciju, tj. pripisivanje društvenih uloga?“ (Zlatar Gamberožić, 2023: 46), zalažući se, s druge strane za žensko narativno višeglasje te multiperspektivnost koja će književnost otvarati i bogatiti, a ne činiti suprotno tomu. Ozbiljnog promišljanja o književnosti nema ako se onaj koji je promišlja ne dotakne književne vrste koja obilježuje i sretna i nesretna djetinjstva, dakle, bajki. J. Z. Gamberožić u ovom se segmentu, osim definicije bajke i pristupu bajkama kroz prizmu značajnih teoretičara, utječe psihoanalitičkom pristupu (s naglaskom na C. G. Junga i njegove sljedbenike) pokušavajući razjasniti kako bajke pomažu u izgradnji ličnosti djeteta, njegova identiteta te na koji način elementarni sukob dobra i zla odgovara „djetetovoj percepciji stvarnosti“. Jednako tako, snaga i kompleksnost se bajke kao književne vrste nastoji približiti i odraslima pri suočavanju s određenim životnim izazovima ili se pak propitkuje njezin terapeutski potencijal.
Drugi je dio knjige posvećen (u punom smislu riječi) književnicima i književnim djelima koja su J. Z. Gamberožić kao čitateljicu s mnogo čitateljskog iskustva, kao istraživačicu i naposljetku autoricu, usmjerili daljnjem istraživanju i proučavanju određenih tema. Stoga ne iznenađuje što se u ovom dijelu već na početku značaj daje Stephenu Kingu (pri čemu saznajemo da je J. Z. G. njegova vjerna čitateljica!) i njegovoj knjizi O pisanju: Beleške o zanatu (2018., Vuklan izdavaštvo), potom autobiografskom romanu Rođeni u nedjelju Ingmara Bergmana, romanu Odrasli ljudi Marie Aubert, Večernjoj nelagodi Marieke Lucas Rijneveld te romanu Ljubavnici poligloti Line Wolff. Riječ je o recentnim knjigama koje pobuđuju znatiželju čitatelja i zapodijevaju rasprave, a tematiziraju sve ono što čini neporecivu izazovnost izvanknjiževne stvarnosti – od obiteljskih odnosa, (ne)sretnih ljubavnih veza, (ne)ostvarenih osobnosti, međusobnoga (ne)poznavanja, problematiziranja kategorije ljepote, doživljavanja i prihvaćanja smrti do samoga procesa pisanja.
Treći je dio Knjiga u priči rezerviran za neposlana pisma pojedinim autorima te držim da je ovaj dio zapravo najintimniji, čak i najpoetičniji dio knjige. Zahvala za napisano, upućen upit o nekom problemu ili dvojbi, impuls na asocijaciju (iz mladosti ili djetinjstva), poziv na raspravu ili pohvala stilu opusa pojedinoga književnika – samo su neki od vidova obraćanja koje možemo uočiti u ovim epistolarnim kratkim formama. Izbor primatelja ovih neposlanih pisama uvelike su književnici koje je, prema mojoj intuiciji, autorica „upoznala“ kroz njihove tekstove, u mladosti (i vraćala im se iznova kao bazi „za dalje“), pa ponovno ne začuđuje što ona piše dragom J. D. Salingeru, C. Bukowskom, S. Kingu ili pak dragoj Marguerite Duras, Franciose Sagan, Erici Jong.
Rezimirajući sadržaje tekstova Knjiga u priči može se reći i da se, osim saznanja što i kako čita te analizira J. Z. Gamberožić, otkriva pravo malo bogatstvo recentnih romana i dodatne stručne literature (u prvom dijelu knjige) koju autorica odabire kao uporište za strukturiranje vlastitih kriterija odabira, kriterija čitanja, kriterija promišljanja, slaganja i neslaganja te pozivanja na polemiziranje. Tekstovi Knjiga u priči nisu pretrpani nejasnom stručnom terminologijom, iako čitatelj može imati dojam da su oblikovani na relaciji između eseja, kritike i znanstvenoga rada; s obzirom izuzimanja trećega dijela knjige. Tijekom cjelokupnoga procesa čitanja tekstova Knjiga u priči čitatelj može steći dojam obraćanja autorice i njemu samome, dakle onoj instanci koja (ne)izravno sudjeluje u komunikacijskom prostoru teksta katkad kao druga, katkad kao treća osoba; nastojeći mu približiti ono što je njezinoj strasti za pisanjem prethodilo – a to je znatiželja tijekom čitanja, tumačenje primljenoga tekstom nakon završetka čitanja te sazrijevanje u vidu uočavanja vlastitih manjkavosti u napisanim književnoumjetničkim tekstovima – o čemu bi mnogi mladi i novopečeni pisci, nakon „negativnih“ kritika svojih tekstova, trebali više i dublje promišljati.
Ana-Marija Posavec
Naslovna fotografija- osobni arhiv Ane-Marije Posavec