Miro Morović, Otok, 2024. Naklada Fragment, Split
Godina objavljivanja prve slikovnice M. Morovića (Doktor Oliver i šumske životinje, 2024., u suradnji s ilustratorom Mariom Vrandečićem) obilježena je i objavom romana Otok koji predstavlja treći roman u njegovu opusu. Otok je objavljen u splitskoj Nakladi Fragment koja iz godine u godinu okuplja sve više hrvatskih autora te si, u nakladničkom svijetu, uzlaznom putanjom polagano utire ionako teško prohodan i zahtjevan put.
Morovićev bi se Otok uvjetno mogao žanrovski okarakterizirati kao mediteranski psihološki triler s elementima krimića. Radnja je romana smještena u Modru uvalu koja se nalazi na otoku gdje trajektom pristižu dvojica mladića – Matija Maroš i Luka Kordić (nadimkom Medo). Modra uvala protagonistu Matiji ne predstavlja nepoznanicu jer se ondje nalazi njegova napuštena obiteljska kuća, a sam otok, istovremeno egzotičan i tajanstven, na početku nakratko pobuđuje koloplet raznolikih sjećanja na djetinjstvo i pokojnoga djeda koje vrlo brzo rasplinjuje Matijina sadašnjost te praktični razlog dolaska. Plan o devetodnevnom boravku na otoku temelji se na dogovorenim poslovnim, građevinskim pothvatima dvojice prijatelja i poslovnih partnera. Intriga se romana naslućuje u trenutku Matijinoga fatalnoga susreta s Magdalenom (Lenom) – „domaćom“ otočankom koja zapravo živi u Francuskoj, a otok posjećuje samo ljeti. Naizgled spontan odlazak na party na otvorenom te bezazlen jednonoćni provod s neobičnom i zanimljivom djevojkom dosjetljiv je uvod u pravi zaplet romana koji započinje, prema Morovićevom dobro uhodanom odabiru – upravo zločinom.
Glavnina je radnje romana reprezentirana linearno, a poglavlja su naslovljena prema danima u tjednu – od subote do četvrtka – što narušava izneseni prvobitni plan vremenski dužeg boravka protagonista i njegova prijatelja na otoku. Nekoliko je novina koje Morović uvodi pri strukturiranju svog trećeg prozopisa. Prvo poglavlje nazvano Čistilište funkcionira kao svojevrsni prolog s naglašenim ispovjednim tonom glavnoga junaka. Tomu je cilj pobuđivanje te zadržavanje pozornosti čitatelja, a ujedno je i uvod u cjelokupnu zamršenu priču što prethodi stanju i uvjetima u kojima se protagonist nalazi u trenutku prepričavanja „onoga što je bilo“. Poziciju „svevidećeg oka“ pripovjedača, na koju smo naviknuli u prvim dvama Morovićevim romanima, u ovom je prozopisu zamijenjena prizmom homodijegetskoga pripovjedača izjednačenoga s glasom protagonista. Iako se na prvi pogled čini da će glas Matije Maroša pri razlaganju događaja i doživljaja biti jedini i dominantan, ipak dolazi do promjene u zadnjoj četvrtini romana radi razrješavanja sociopsihološke enigme zločina s početka. Takav je postupak jasan pokazatelj da se autor romana ne libi eksperimentirati, iskušati različite mogućnosti (pri)kazivanja priče te promjenu fokalizacije kako bi priča opravdala i potvrdila zaokruženi koncept. Morović vješto modelira likove i manevrira događajima; psihološki profil protagonista oblikovan je prema njegovim istaknutim osobinama (nesigurnost, lakovjernost, povodljivost, nesigurnost) koje rezultiraju nesnalaženjem pri poremećaju planova što ga naposlijetku čini zbunjenim, dezorijentiranim, nemoćnim. Protagonist u ovom romanu nije figura istražitelja (detektiv koji istražuje zločin), već krivac poznat čitatelju s početka romana, no ipak nije zanemaren motiv istrage iako je vrlo važno obratiti pozornost na to tko istragu, kada i zašto (pro)vodi. Ono što održava pažnju i uzbuđenje kod čitatelja su prepreke na koje nailaze glavni junak i (su)počinitelj(ica) prilikom prikrivanja zločina, vrhunski izvedeni neočekivani preokreti, sporedni likovi koji zamršene i bezizlazne situacije čine još napetijima te zanimljivi obrati u ljudskom ponašanju „kad zagusti“ što, kako pokazuju Morovićevi likovi, funkcionira po dobro poznatom modelu izbjegavanja odgovornosti. Iako roman otvara problematiku raznolikih nedjela, pitanja krivnje, raznih vidova kažnjavanja, djelovanja opojnih sredstava na svijest mladih osoba, toksičnih ljubavnih veza, „zloupotrebe položaja i ovlasti“, impulzivnih i nekontroliranih reakcija, nepravedno bi bilo zaobići i važnu ulogu ženskih likova u romanu. Kako su postupci svih muških likova jasno motivirani i prikazani donošenjem odluka te djelovanjem, tako su motivi ženskih likova skriveni, čitatelju zamagljeni i tek kasnije razjašnjeni, čemu doprinosi već spomenuta promjena pripovjednoga glasa. Lik Magdalene najpreciznije bi opisali stihovi: „I nije lako bit/ I svetica i kurba/ Sve po potribi/ Kako se namisti/ U taj čas“, dok bi bivšu Matijinu djevojku Marinu pratili: „I ko bi normalan a ko bi nasmijan/ Ovakvu tebe trpija?“, iako je autor pri profiliranju vodio računa o tome da svi likovi dokažu svoje mjesto u dinamici radnje. Istreniranom čitateljskom oku neće promaknuti ni to da roman obiluje poprilično surovo zrelim životnim zaključcima: „Ljudi mogu biti požrtvovni. Kolegijalni. Mogu štititi jedni druge. Ali svatko na kraju gleda sebe. Uvijek. To nam je u prirodi. Zajebi filmove i romane. Iznimke su u stvarnom životu dovoljno rijetke da je ludo na njih računati.“ (Morović, 2024: 109.), i aforizmima poput: „Ne poštujemo uistinu one koji se žrtvuju za druge, nego one kojima je stalo do sebe.“ (Morović, 2024: 33) što romanu daje i određenu dozu ozbiljnosti.
Zanimljivo je naglasiti da je posebna pozornost u romanu pridana motivu mobilnih telefona. Osim sredstva (tekstualne i slikovne) komunikacije među likovima, mobitel je zajedno sa spomenutim aplikacijama (primjerice Tinder, Whatsapp) prikazan i kao moćno sredstvo stvaranja prostora za manipulaciju, širenja lažnih informacija, sredstva za lažno profiliranje te planiranje vrhunski osmišljenih obmana. Nije pogrešno stoga zaključiti da je potencijal suvremenoga mobilnoga telefona kao ključnoga motiva u potpunosti ostvaren, a tim se postupkom autor mudro približava svakodnevnom iskustvu čitatelja i navodi ga na propitivanje izloženosti vlastite privatnosti u društveno-mrežnom svijetu.
Atmosfera je na otoku prikazana kao tek naizgled egzotično-mediteranska, mirna i tobože miroljubiva do trenutka demaskiranja naravi prostora. Otok, zajedno sa svojim žiteljima, u Morovićevu romanu funkcionira po vlastitim „otočkim“ pravilima. Znatiželja starijih koji ne gledaju svoja već tuđa posla te prikazivanje utjecajnih, moćnih obitelji čiji članovi u manjim sredinama uspostavljaju opću dominaciju, uzdižući se tako nad ostalima u ulogama lokalnih šerifa, prikazani su kao okamenjena konstanta suvremene svakidašnjice, nešto što se (pro)nalazi posvuda i na što pridošlice, htjele ili ne, trebaju biti spremne.
Romanu bi čitatelji eventualno mogli zamjeriti prenaglašenu nesigurnost protagonista u samoga sebe i vlastitu prosudbu, kronični manjak samopouzdanja i zauzimanja za sebe te nedostatak bilo kakvog bunta u odnosu na dominantniju osobnost što u pojedinim trenutcima postaje iritantnim, gotovo nestvarnim, iako treba imati na umu da upravo protagonist u najvećem dijelu romana iznosi cijelu priču te da čitatelj ima potpuno pravo postaviti pitanje o istinitosti njegova iskaza. Uz to je moguće navesti i nešto sporiji razvoj događaja na samome početku, što zapravo i ne bi trebalo biti promatrano kao nedostatak uzme li se u obzir sve ono što se u romanu kasnije brzim tempom nadoknađuje. Završetak je romana ključna točka u kojoj čitatelj biva podjednako prosvijetljen i saznanjima zadovoljen, dok bi se o etičkom zadovoljstvu dalo dodatno raspravljati pri susretu s autorom.
Razvidno je da Miro Morović trećim romanom vlastiti književni put nastavlja tematizirajući zločine, profilirajući prave (i lažne) krivce, prikazujući društvenu klimu mediteranske zatvorene i donekle izolirane zajednice, relativnost prijateljske odanosti te varljivost apstrakcije koju nazivamo „povjerenjem“. Otokom je otvorio i prostor za promišljanje o svemu onome što je čovjek, po vlastitoj naravi, spreman poduzeti kako bi si „spasio kožu“, postavljajući indirektno pritom pitanje postoji li uopće mogućnost (i potreba), u današnjem društvu i svijetu, za oblikovanje neiskvarenog čovjeka i je li takav sposoban uopće „nastati“ te „preživjeti“ u ovoj prašumi podmetanja, nadmetanja, nadmoći sile, surovosti i izdaje? Prosudba je uspješnosti prikazivanja i problematiziranja svega navedenoga, u Morovićevu Otoku, osim kritičarevih misli i riječi – također i na čitateljima.
Ana-Marija Posavec
Naslovna fotografija- osobni arhiv Ane-Marije Posavec