Zoran Žmirić, Visoke trave, 2024. Fraktura, Zagreb
Blockbuster, Snoputnik, Zapisano metkom, Putovanje desnom hemisferom, Kaleidoskop, Pacijent iz sobe 19, Hotel Warburg naslovi su koji odzvanjaju kuloarima čitateljskih klubova, mame i zadržavaju čitateljsku pažnju, dio su obveznih knjiških preporuka i čitateljskih rasprava, a vezuju se uz nagrađivanoga riječkoga autora Zorana Žmirića. Ovi naslovi prethode njegovom novom pozamašnom romanu naslovljenom Visoke trave.
Dosad obimom najveći Žmirićev roman podijeljen je u pedeset i četiri poglavlja, uz prolog i epilog s funkcijom formalnog i sadržajnog zaokruživanja priče. Lokaliziranost likova u vremenu i prostoru odnosi se na 2012. godinu i Republiku Irsku, okrug Kildare (Newbridge, naselje Moorefield Park). Čitatelj iz „sadašnjega“ mjesta i vremena priče likova, prema zakonitostima prstenaste strukture romana, neprestano zaranja u njihove prošlosti i iskustva koja su ih obilježila i psihološki oblikovala. Temeljna je tematska preokupacija romana prikaz neraskidivoga, gotovo sudbonosnoga prijateljstva dvojice likova – Roberta Lončara i Gorana Vendera – koji u ranoj mladosti dijele isti talent te mladenačku strast za košarkom. Prijateljstvo zasnovano u srednjoškolskim godinama, točnije na košarkaškoj utakmici u Travnom, nastavlja se na ljetnim praznicima iste godine u Vrginmostu, a produbljuje se i zajedničkim služenjem vojnoga roka u Mostaru 1990. godine. Prijateljstvo Roberta i Gorana nailazi na brojne kušnje zasnovane na poimanju individualne i kolektivne „slobode“, nezavidnih društvenih i socijalnih prilika, a njihova životna razdvajanja izravno počivaju na predratnim i ratnim zbivanjima te „odabiru strane“. Upravo ih početak rata na dulji vremenski period udaljuje, zbog čega se i u formalnom smislu prozopis grana na dvije fabularne linije koje se, tobože sudbinski, kasnije ponovno dodiruju, povezuju, jedna u drugu uranjaju rasvjetljujući zamagljene trenutke (iz)bivanja. Susret starih prijatelja, sada odraslih muškaraca, u Irskoj nakon povezivanja na društvenoj mreži će, osim obnavljanja sjećanja na bezbrižnost mladosti, otvoriti i mnoštvo škakljivih pitanja iz predratne i burne ratne prošlosti, opterećujući njihove ionako labilne životne planove.
Čitatelja se na samome početku romana indirektno usmjerava činjenici da će roman nastojati razjasniti postojeće odnose među likovima, napetosti, tajne i nerazumijevanja, uzroke i posljedice pojedinih događanja u prošlosti, objašnjavajući pritom i razloge preseljenja obojice junaka u Irsku. Važno je napomenuti da se gotovo četiri stotine i pedeset stranica romana koje tematiziraju dvije životne pripovijesti, dakle dvije narativne linije rezervirane za Robertovu i Goranovu sudbinu – događaju tek u jednom trenutku, jednom treptaju oka obaju likova, a sve započinje nevinim, gotovo dječačkim pitanjem iz minulih košarkaških dana: „– Je l’ bila trica?“
Visoke trave ne predstavljaju golem i naivan roman o muškom drugovanju i naricanju o boljim prošlim vremenima, razilaženju i ponovnom obnavljanju prijateljstva; riječ je o prozopisu koji nastoji rasvijetliti uzroke zauzimanja određenih stavova likova te nametnutih i naposlijetku odabranih pozicija u vremenu raspada Jugoslavije i početka Domovinskoga rata. To se uvelike odražava pri reprezentaciji psihološke oštećenosti likova suočenih s raznim gubitcima te podjelom vlastita života na vrijeme „prije“ i „poslije“ rata. Naglašena je i opterećenost obiteljskim etničkim naslijeđem, bremenom (ne)pripadnosti. Istaknuto je pritom i neprijateljstvo prostora prema nepodobnim civilima srpske nacionalnosti na hrvatskom prostoru dok se vojni sukob zahuktava, neugodnostima koje doživljavaju i sijačima straha koji te pojedince, zajedno s njihovim obiteljima, tjeraju u bijeg. Vidljivo je da Žmiriću, osim navedenoga, nije novina problematizirati i mehanizme iskrivljavanja prošlosti te stvaranja mitova o vojničkoj hrabrosti koja služi ponajviše pridošlicama na ratištu za podizanje morala, ne zaobilazeći pritom nimalo romantičarsku tematiku ranjavanja, pojavu PTSP-a, nemogućnost kontroliranja nakupljenoga bijesa nakon rata te problematiku samoozljeđivanja bivšega vojnika kojoj uzrok leži u neizrecivosti proživljenoga što pak rezultira krajnjom nemogućnošću suočavanja s vlastitim (ne)djelom i (ne)preuzimanjem odgovornosti za počinjeno. Mirnodopsko je razdoblje za lika razvojačenoga branitelja Roberta obilježeno burnim događajima u Zagrebu i neuspjelim pokušajem stvaranja i življenja „normalnoga“ života, dok si Goran, nakon iskustva izbjeglištva i pogibije roditelja, život sa suprugom Tamarom i sinom pokušava posložiti u Irskoj. U romanu motiv odlaska s ognjišta i pokušaja snalaženja na tuđem tlu nimalo nije slučajan; Žmirićevi likovi nepodobne su jedinke u odnosu na „nove“ državne sustave; neprilagođeni su pojedinci koji znaju previše, koji su vidjeli i iskusili previše, a k tomu i ne pristaju na podržavanje isfriziranih nacionalističkih narativa iz njima (i čitateljima) posve jasnih razloga.
Roman obiluje dijalozima likova, a pripovjedno kadriranje iz pozicije sveznajućega pripovjedača jača je strana Žmirićevog prozopisa, uz psihološko portretiranje likova. Zgodna je svakako dosjetka integriranja zamišljenoga gostovanja lika Roberta u emisiji naziva Najbolji od najboljih koju je kreirao u vlastitom umu pa čitatelju te dionice predstavljaju pseudo-intermedijalno uranjanje u njegovu nutrinu te proces (re)kreiranja slike o samome sebi, iako tomu pomalo nedostaje i neka vrsta sličnih Goranovih reminiscencija koje bi funkcionirale kao pandan Robertovoj izumovanoj emisiji. Zgodnom dosjetkom svakako se mogu smatrati neetična ponuda sredovječnoga irskoga bračnoga para Robertu kao razvojačenom vojniku koji ima „iskustvo ubijanja“. Koketiranje lika Roberta kao mladića s romskom zajednicom u Hrvatskoj naslućuje ponovljivost te epizode u kasnijim godinama, ali ovoga puta sa zajednicom irskih travellera, iako se potonji primjer može učiniti predvidljivim, očekivanim, kao i ispunjenje proročanstva stare Romkinje o Robertovoj i Goranovoj povezanosti te sudbini. Završetak romana odaje dojam stegnutosti te (pre)brzoga razrješenja, ali s druge strane donosi i neočekivanu akciju koja donekle razbija irsku monotoniju navalom adrenalina i zajedničke opasnosti dvojici (ne)pokorenih junaka romana.
Žmirićev roman možemo promatrati i kao još jedan od primjera što potvrđuju da je već poznatoj, i toliko puta u hrvatskoj književnoj čeljusti „prožvakanoj“ temi, moguće prići na drukčiji, možda i nešto mekši način, bez odmaka od početne ideje o važnosti očuvanja međuljudskih odnosa (koji čuvanja vrijede) te njihovih produbljivanja, bez obzira na socijalne i političke prilike. Iako je i na čitateljima također odgovornost procjene uspjelosti Visokih trava, ova će kritičarka biti slobodna ponuditi glazbeni stavak koji bi mogao (p)ojačati (i raščistiti) dojmove tijekom čitanja; riječ je o pjesmi All The Help I Can Mikea Boddyja. Roman je Visoke trave prozopis kojim se potrebno baviti ozbiljnije i podrobnije, što znači posvetiti mu koncentraciju i vrijeme, a oni entuzijastični posvetit će mu – drugo, možda i treće čitanje.
Ana-Marija Posavec
Naslovna fotografija- osobni arhiv Ane-Marije Posavec