Markovina, Dragan. 2018. Usamljena djeca juga. Libros: Split.
Usamljena djeca juga (2018) prva je prozna knjiga povjesničara i publicista Dragana Markovine. Ta je knjiga dokaz kako poželjni ideal ruskih formalista o fokusiranju isključivo na tekst i tekstualne strukture, izuzimajući biografiju autora i njegov svjetonazor, nije uvijek moguće ostvariti. Naime Dragan Markovina povjesničar je i javni intelektualac koji nailazi na omalovažavanje većinskog dijela hrvatskog javnog mnijenja koje je intenzivno vezano za vrijednosti hrvatske nacije. Primjetna je sklonost pribjegavanju nekim tematskim ciklusima koja je autor obuhvatio u ranijim ostvarenjima te koja ne figuriraju kao prozna, nego publicistička, usmjerena na autorovu vokaciju povjesničara. Pritom mislim na knjigu Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014). Njegove bliske svjetonazorske i privatne veze s pripadnicima nekadašnjega Feral Tribunea, poput Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića, pridonose označiteljima jugonostalgičara i državnog neprijatelja. Markovina je zbog svojih stavova pretrpio i institucionalnu osudu kada je dobio otkaz na Filozofskom fakultetu u Splitu pod nerazjašnjenim okolnostima, no vidljivo je da otkaz nije posljedica lošeg obavljanja posla, nego „spornih stavova“.
Razmatranje nacionalnog identiteta i neprikrivenost ideološkog profila autora sastavnice su i knjige Usamljena djeca juga – ona je primarno omaž osobenjacima iz tog podneblja koji su postali prepoznatljiva lica grada, a neki i svojim tragičnim sudbinama usamljena djeca prezrena od okoline zbog svojih stavova. Autor njeguje rafiniranu ljubav za prošlošću, jedan davno minuli sentiment u vremenu ustezanja od preosjetljivosti, a ta ljubav ogleda se u protivljenju provali konzumerizma na otoke i rodno mjesto koje nije obilježeno modernim vrednotama. Autor, dakako, daje primat osobenjacima koji su bliži njegovu ideološkom profilu, ali je ta činjenica rezultat veće apartnosti ljudi takvih svjetonazora u devedesetim godinama kada je nacionalizam bujao. No u knjizi je prisutan i osobenjak Nidžo, koji je opisom desničar te je time vidljivo da autor punopravno uvrštava i osobenjake suprotnih stavova. To je pohvalna praksa jer je, nažalost, u kritici povremeno prisutna diskvalifikacija djela autora s druge strane ideološke barikade, neovisno o umjetničkoj kakvoći samog djela.
Neki čitatelji mogli bi istaći da je osnovni autorov poticaj neprestano pisati o istim temama, a to su jugoslavensko nasljeđe, tretman tog nasljeđa u današnjem vremenu od strane nacionalističkih vlasti i njihovih pobornika, sveopća razgradnja tog nasljeđa koje je preživjelo tek kod rijetkog broja ljudi, poslije čije smrti nema naznaka da će drugi krenuti njihovim putem zato što društveno ozračje nije naklonjeno takvom nasljeđu.
Povremeno se nameće dojam Markovinina pretjeranog afektiranja u vezi s jugoslavenskim nasljeđem koje je u glavnini prezreno, pri čemu naziva sebe i istomišljenike koji ga njeguju poraženim utopljenicima. Možda drugi jesu samo „slijepi“ malograđani kojima su nacionalistički vođe u glavu usadili jednostranost i razdor, ali se ne mogu oteti dojmu da je prenaglašena tragičnost ljudi koji nisu takvi. Ako se autor i dalje oslanja na tematski ciklus koji ga zaokuplja i u prozi i u publicistici, lako je zapaziti da Usamljena djeca juga imaju prisniji ton.
U jednom dijelu svoje proze autor se dotiče svog odnosa s bivšom ženom i njezina stava prema gradu koji napušta. Iako nije eksplicitno navedeno da je riječ o njoj, za nekoga upućenog u autorovu biografiju vrlo je lako u tekstu zapaziti da je riječ o toj osobi. Što se tiče žanrovskog određenja djela, zbog obrazlaganja razlika između Korčule i Lumbarde, isticanja različitih shvaćanja Splita iz perspektive njegovih stanovnika, poput domicilnog stanovništva koje njeguje Mediteran do došljaka odmaknutih od tog nasljeđa, razmatranja društvene klime u Splitu i Mostaru, moglo bi se nazvati esejističkim.
Markovina je zasigurno ličnost koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Izvanknjiževne činjenice trebali bi zatomiti i usredotočiti se na tekst, što nije lako nekome tko je upućen u njegov rad zbog toga što time neprestano tekst dovodi u vezu s njegovim ideološkim profilom. No iako je u ovom djelu prisutan jasan odnos prema nacionalističkim politikama i anacionalni svjetonazor, ono ipak nije svedeno tek na ideološko pitanje jer sadrži i pisanje o intimnim temama. Treba pohvaliti neprikrivenost ideološkog profila u književnosti da bi se rastočila iluzija o čvrstoj distinkciji između ideologije i književnosti. Ideja o pisanju izvan okvira ideologije jest besmislica jer svaki tekst ulazi u ideološko polje značenja, bez obzira posjeduje li takve pretenzije ili ne posjeduje.
Bono Cvitkušić
Izvor naslovne fotografije: https://hr-hr.facebook.com/people/Usamljena-djeca-juga/100069495410160/