U svakodnevnom životu suočavamo se s izjavama kako danas djeca i mladi sve manje čitaju. Bilo da je riječ o književnim djelima, beletristici bilo pak o časopisima, mladi i djeca sve manje i manje posežu za papirnatim oblicima pisanih tekstova i gubi se interes za čitanjem. U vrtlogu današnjice, ponajviše moderne tehnologije, uporaba mobilnih uređaja i računala uzima sve više maha, pa da se radije pribjegava tim alatima, a izbjegava tiskovine. Tako se stvara svijest o nebitnosti knjige i njezinoj nepotrebnosti u današnjem školstvu. Moderno vrijeme i tehnologija kao da ne podrazumijevaju, ne shvaćaju činjenicu da i tradicija knjige ima svoju vrijednost i čari.
Iako digitalni oblici sve više napreduju, a mnoge knjige pretvaraju se u audioknjige, nijedan oblik pohranjivanja informacija ne može zamijeniti osjećaj držanja knjige u ruci. Same riječi, s kojima se čitanjem upoznajemo, možemo interpretirati na sebi svojstven način i tako ih oživotvoriti. Istraživanja su pokazala kako danas raste nepismenost, a samim time opada i razvijenost vještine čitanja, pa se svakodnevno susrećemo, u kontekstu školstva, s činjenicom kako djeca osnovnoškolske pa čak i srednjoškolske dobi ne znaju čitati. Krivcem toga mnogi smatraju upravo medijski diskurs, društvene mreže i ostale e-platforme koje indirektno u djece i mladih stvaraju jaz i strah od knjiga.
Knjiga se danas smatra nečim zastarjelim, dosadnim, obvezom, čak se javlja i svijest da je danas čudno čitati jer je to, smatraju mnogi, gubitak vremena u današnjem užurbanom tempu života. Brojni nastavnici hrvatskoga jezika i književnosti suočili su se s tim problemom, s činjenicom da njihovi učenici niti čitaju niti su u doticaju s knjigama, časopisima ili bilo kakvim tiskovinama. Otvoreno progovaraju o tom problemu s ciljem nekakvoga napretka.
Kako bi se taj problem razriješio i svijest djece i mladih, odnosno učenika, promijenila, brojni nastavnici hrvatskoga jezika i književnosti predlažu brojne metode kako bi se pospješilo čitanje ne samo lektirnih djela ili djela iz hrvatske književnosti već sveukupnih tiskovina nužnih za obrazovanje. Tako primjerice profesorica Željka Orban iz Srednje škole Marka Marulića Slatina otvoreno progovara o tome problemu nečitanja kod učenika, ali i općenito djece i mladih. Ističe kako je u svome radu posegnula za brojnim metodama i aktivnostima. Neke od njih, ističe, bile su manje efektivne, a neke su posebno zaintrigirale i potaknule učenike na čitanje. Učenike srednjoškolske dobi vodila je na Interliber, međunarodni sajam knjiga, gdje su se mogli susresti s knjigama različitih formata i tematike; pronalazili su knjige od vlastitog interesa, što je zapravo ključno – odabrati i čitati ono što je njima zanimljivo. Dalje navodi kako je osnovala i čitateljski klub, Klub mladih čitatelja, u sklopu kojeg su okupljeni članovi svaki tjedan čitali jednu knjigu, suvremene i njima bliske tematike i o njoj raspravljali na književnim susretima čitateljskoga kluba.
Isto tako svoje je učenike vodila u Gradsku knjižnicu i čitaonicu Slatina, gdje su učenike srdačno dočekivale knjižničarke i ravnateljica knjižnice te obilaskom i razgovorom nastojale motivirati učenike na učlanjenje u knjižnicu, naposljetku i na čitanje. Osim toga osnivala je i dramske družine, LiDraNo skupine, kojima je isto tako nastojala pospješiti vještinu čitanja kod učenika i razviti njihovu svijest za proširivanje čitateljskih vidika. Služila se, dakako, i digitalnim alatima, poput Kahoot kvizova, međumrežnim platformama, kreativnim zadacima, sve u cilju razvijanja svijesti djece i mladih, učenika, da se „uhvate u koštac“ s knjigama.
Čitanje ne bi trebala biti tek obveza i „tlaka“, kako je to shvaćeno u svakodnevnom diskursu. Čitanjem stvaramo svoju imaginaciju, budimo i potičemo kreativno razmišljanje. Mladi i djeca naučili su ne voljeti čitanje, ali isto tako mogu ga naučiti voljeti. Stoga je nužno upotrijebiti to što je to privlačno u čitanju, što mu daje čar i zašto je ono zapravo korisno. Također čitanjem se prirodno, ali i spontano usvajaju različiti izrazi, širi se vokabular, a povećava se i vještina usmenog i pismenog izricanja misli.
Svakodnevno mogu se čuti poštapalice ili neodgovarajuće riječi u djece i mladih kojima nesvjesno prepričavaju neko zbivanje ili vlastite doživljaje. Iako neki, kako bi izbjegli čitanje knjiga, posežu za filmskim adaptacijama književnih djela, pritom misleći da je film jednak knjizi, nisu ni svjesni koliko propuštaju i koliko time sebe zakidaju u pogledu stjecanja novih znanja i informacija.
Svjesni smo da je problem nečitanja kod djece i mladih prisutan ne samo u Hrvatskoj već na svjetskoj razini. Djeca i mladi svakako se moraju osvijestiti i vidjeti što propuštaju zbog moderne tehnologije kojoj svakodnevno podliježu. Čitanje u djece i mladih ne potiče samo stjecanje novih znanja, informacija, vještina i proširivanje vokabulara već može pomoći i u izgradnji njihovih osobnosti, pridonijeti drugačijem pogledu na život, ne onakvom kakav se „servira“ u svakodnevnom društveno-medijskom diskursu. Čitanjem se opuštamo, ulazimo u neka bolja vremena i neki bolji svijet!
Josip Hrženjak
Razgovor s profesoricom hrvatskog jezika i književnosti Željkom Orban
Izvor naslovne fotografije: https://narod.hr/wp-content/uploads/2018/09/digitalizacija-e1536918963751.jpg
