„Društvo ima korist od super pisca, super glazbenika kao i od super programera“ – dr. sc. Boris Jokić
Na Otvorenom četvrtku Filozofskog fakulteta u Osijeku 11. ožujka 2021. održala se tribina pod nazivom Reforma obrazovanja: pokušaji i improvizacije. Na tribini sudjelovali su: mag. iur. Ana Tuškan, glavna tajnica u Sindikatu hrvatskih učitelja (SHU), dr. sc. Boris Jokić iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) i mag. Nikica Torbica iz organizacije civilnog društva Dkolektiv – organizacije za društveni razvoj.
Kao što se može iščitati iz naziva ove tribine, središnja tema bio je pojam reforme obrazovanja iza koje se nerijetko krije prikupljanje političkih bodova, a ne dobrobit svakog učenika. Boris Jokić bio je voditelj Cjelovite kurikularne reforme od 2015. do 2016. godine, a ono što smo od njega mogli čuti iz prve ruke jest da „reforme služe političarima da daju dojam da se nešto događa u društvu, one daju dojam promjene iza kojeg ne stoji stvarna želja za promjenom“.
Prethodna reforma obrazovanja u fokus je stavila digitalizaciju školstva i STEM područja, ali izravan problem koji se pojavio odmah na početku jest neravnomjeran pristup tehnologiji – nema svako dijete iste mogućnosti. Da bi svako dijete moglo pristupiti tehnologiji, potrebna je sustavna promjena koja se, prema sudionicima ove tribine, nije dogodila. Nikica Torbica naglasio je važnost ulaganja u područja u kojima ima manje učenika kao važan čimbenik za prestanak iseljavanja stanovništva. Osim neravnomjernog pristupa tehnologiji i nesustavne promjene javlja se i problem opreme koju škole imaju (oprema je neadekvatna za potrebe provođenja nastave, nema svaka škola pristup brzom internetu, oprema je upitne kvalitete), ali i problem neulaganja u edukaciju nastavnog osoblja kako bi se znali koristiti opremom koju posjeduju.
Glavna tajnica u sindikatu hrvatskih učitelja Ana Tuškan osvrnula se i na sadržaj kojem poučavamo naše učenike: „Treba više pedagoških predmeta. Potrebna je analiza da se vidi što se treba maknuti, što se treba dodati, a određeni predmeti su manje zastupljeni“. Upitno je koliko je sadržaj koji poučavamo koristan djeci. Svjesni smo da se znanje zaboravlja jer se ne radi na boljem savladavanju gradiva nego na trenutnom pamćenju onoga što se servira. Nezadovoljstvo nastavnika proizlazi i iz manjka slobode biranja načina na koji će učenik bolje savladati gradivo.
Tijekom tribine sudionici su se osvrnuli i na tadašnju situaciju s cijepljenjem nastavnog osoblja koje, kako kaže Jokić, „treba biti pri vrhu prioriteta onih profesionalaca koji trebaju biti cijepljeni, ne samo radi njihovog zdravstvenog stanja nego i radi njihove psihosocijalne dobrobiti, a ponajviše radi psihosocijalne dobrobiti učenika“. Znamo da su nastavnici uvršteni u aplikaciju cijepise kao jedna od mogućih kategorija, no u javnosti se postavljalo pitanje koliko su nastavnici visoko na listi prioriteta za cijepljenje, a ovih dana postavlja se pitanje radi li aplikacija uopće. Kao zaključak valja izdvojiti da svaka prava promjena mora doći iz društva, „sustavi koji bolje reguliraju paraobrazovni element, dakle odnosi s roditeljima, jasna pravila, elementi pauze u svom statusu…, to su sustavi kod kojih dugoročna psihosocijalna dobrobit ali i zadovoljstvo odgojno-obrazovnih radnika jest veća, kod nas je taj element stavljen sa strane“ – zaključuje Boris Jokić. Za nas buduće nastavnike ova rasprava ostavila je poticajni ton koji apelira na sve da rade na svom usavršavanju kako u tehnološkom aspektu tako i u stručnom. Biti nastavnikom u 21. stoljeću znači nailaziti na prepreke koje se do sada nisu istraživale u stručnoj literaturi. K tome ne smijemo zaboraviti da naše zvanje znači odgajati i uzdizati jednu novu državu čije članove trebamo educirati o važnosti nastavnika za daljnji boljitak i razvoj mjesta u kojem živimo. Često gledamo na učenike i studente kao pojedince koji s nama provode nekoliko godina dok su u obrazovnom sustavu, ali to su budući članovi zajednice koji se trebaju zalagati za rješavanje kompleksnih pitanja poput važnosti i ciljeva uporabe tehnologije u obrazovanju, to su članovi koji se trebaju odazvati na oblikovanje novih zakona i mjera u našoj državi, trebaju kritički promišljati ne samo o poslu nastavnika nego i o svojim budućim radnim mjestima i trebaju se zalagati za bolju komunikaciju između radništva i upravljačkog sustava.
„Ja sam samo jedan od mnogih. No ja sam samo jedan. Ne mogu učiniti sve, ali mogu učiniti nešto. Zbog toga što ne mogu učiniti sve, neću odbiti učiniti ono što mogu.”’ (Edward Everett Hale)
Katarina Šijaković
Izvor slike: https://www.facebook.com/otvorenicetvrtak/photos/gm.1019268161929868/2136684863134708