Tijekom povijesti isticala su se različita razdoblja u kojima su se promicale vrijednosti poput znanja i razuma, kao što je to bio slučaj u prosvjetiteljstvu. U suvremenome vremenu svjedočimo velikoj ponudi sadržaja koji su vrlo lako dostupni. Gotovo sve informacije su nam „na dlanu“, što nam je omogućio internet te se čitanje kroz proučavanje literature, primjerice čitanje knjiga svelo na minimalnu razinu. Razlog tomu je upravo konformistički način života te smanjivanje raspona pažnje zbog sveprisutnosti medija, različitih podražaja te potrebe koja se razvila kako dosada ne smije biti prisutna ni u jednom segmentu života pa tako ni u učenju. U stjecanju znanja, društvo se „dosjetilo“ ideje kvizova koji su imali dvostruku ulogu. Osim što su bili korisni jer su doprinosili stjecanju različitih raspona znanja, sudjelovanje u takvim aktivnostima ispostavilo se kao vrlo zanimljivo, prvotno za sudionike, a kasnije stjecanjem popularnosti i za promatrače, odnosno gledatelje. Ovaj tekst bit će djelomično i autobiografski te ću se poslužiti vlastitim primjerima širenja „kvizomanije“ u različitim segmentima, točnije televizijskih kvizova, pub-kvizova te će se na kraju element kviza povezati i s nastavom hrvatskoga jezika i književnosti.
Prvi kvizovi, kako se moglo čuti na predavanju Krešimira Međerala Sučevića (25. siječnja 2024.) koje je bilo naslovljeno „Pub-kvizovi – dokona razbibriga, intelektualni sport ili pomoć obrazovanju?“, u početku su služili kao pitalice između učenika i nastavnika. Takvi „protokvizovi“ nisu bili odveć atraktivni, ali su zasigurno bili više fokusirani na kognitivnu funkciju sudionika. S druge strane, kasnije su se kao dokona zabava počeli javljati, u sklopu engleskih pubova, različiti kvizovi koji su propitivali znanja i motivirali ljude na sudjelovanje, prvo u vidu oklade, a kasnije kada je bilo više prisutnih i zainteresiranih, počele su se skupljati i kotizacije za sudjelovanje te se ljude počelo ekstrinzično motivirati, točnije novcem. Vrlo brzo mediji su shvatili kako bi taj koncept mogao biti zanimljiv ne samo sudionicima, već i gledateljima, što se zaista ispostavilo istinitim. Ljudi su svoje znanje počeli razvijati gledajući druge ljude u televizijskim programima gdje su razvijali svoja znanja u opuštenoj, vrlo često i obiteljskoj atmosferi. Stariji će se sjećati kviza Kviskoteka ili pak Diplomca, a mi nešto mlađi, odrasli smo na nekim drugim kvizovima. Osobno, ono što je mene privuklo bili su kvizovi poput Tko želi biti milijunaš?, Najslabije karike, 1 protiv 100 koji su ostvareni na vrlo visokim produkcijskim razinama, ali valja spomenuti i Upitnik koji predstavlja upravo format koji suvremeno društvo traži – brz, interdisciplinaran te telefonski kviz u kojemu su „svi“ mogli sudjelovati. Kako sam odrastao, bio sam sve odlučniji u ideji sudjelovanja na jednom od televizijskih kvizova.
Za 18-ti rođendan odlučio sam se prijaviti na kviz Potjera, koji mi je već nekoliko godina plijenio pozornost. Taj kviz počeo sam pratiti još u osnovnoj školi pa je ta želja vrlo dugo bila prisutna te se napokon 2020. godine ostvarila. Iskreno, zbog toga što sam bio završni razred srednje škole, glavne brige te godine bile su matura, polaganje vozačkoga ispita, upis na fakultet pa sam tijekom godine i zaboravio na tu prijavu, ali poziv na snimanje koji je stigao putem maila me silno obradovao. Moram primijetiti kako je to razdoblje bilo idealno za sudjelovanje na kvizu, jer su tada sva znanja bila vrlo „svježa“ upravo zbog priprema za maturu, ali naravno, osvrnuvši se na situaciju svojih znanja i razmišljanja koja sam imao prije upisa na fakultet te sada, vjerujem kako brojne vrline stječu iskustvom i radom na sebi. Naravno, osim obveznoga obrazovanja koje se određeni učitelji i nastavnici trude pružiti unutar hrvatskoga sustava obrazovanja, zaista je nužno razvijati svoje znanje individualnim istraživanjem te otkrivanjem područja o kojima ne posjedujemo dovoljno znanja, što može predstavljati izlazak iz „zone komfora“. Iz osobnoga iskustva, sudjelovanje na televizijskome kvizu i praćenje putem televizije nije nimalo slično. Osobito jer sam u to vrijeme, kao srednjoškolac imao vrlo malo iskustva u individualnim kvizovima, to iskustvo predstavljalo mi je jednu veliku nepoznanicu. Velike pohvale uputio bih cijeloj „ekipi“ koja se nalazi iza kamera te koja se brine o natjecateljima, a osobito inscipijentici koja prije svakoga snimanja organizira s natjecateljima probu te objašnjava sva pravila snimanja. Iz toga razloga bilo mi je znatno lakše pristupiti cijelome procesu snimanja. Kamere kao takve mi nisu smetale, ali ono za čime najviše žalim jest da nisam pokazao svoje znanje u „punome sjaju“. Nastupao sam kao drugi, a kapetan Zoran nije uspio „proći ploču“ sa srednjom ponudom. Osvrt na moju minutu brzopoteznih pitanja bio bit će vrlo kratak. Bila je to minuta za zaborav. Iz tog razloga televizijske kvizove više ne gledam u istome svjetlu. Prvo pitanje bilo mi je iz povijesti (kako prigodno), a „blokada“ mi se dogodila jer na to pitanje nisam znao odgovor ni na natjecanju iz povijesti u osnovnoj školi (to pitanje me koštalo potencijalnoga plasmana na državno natjecanje). Uspio sam ponuditi samo dva točna odgovora u čitavoj minuti iz zbog toga osjećam najveće žaljenje, jer zaista smatram kako u toj minuti zaista nisam pokazao pravo znanje koje posjedujem. Unatoč tomu što je nasuprot nas bio jedan od kvizaša koji u Hrvatskoj gaji najveće poštovanje, Krešimir Međeral Sučević, odlučio sam se za višu ponudu te sam uspio popraviti dojam i „proći ploču potjere“. Uz mene su bili još Sven i Mario te smo u završnoj potjeri branili iznos od 77.000 kuna, ali smo uspjeli ostvariti samo 12 koraka prednosti.
Osobno sam smatrao kako će, kvizaš „Krešinoga kalibra“ bez problema okončati sva naša nadanja te privesti emisiju kraju. Ipak, lovcu su se počele događati brojne greške te je završna potjera zaista neočekivano završila. Iskoristio bih priliku i zahvalio se Svenu i Mariju, jer smo zaista funkcionirali kao vrlo dobra „ekipa“ te se timski duh jako isticao. Većinu lovčevih grešaka smo iskoristili te se na koncu, s time da je lovac bio na 11 koraka s 30 preostalih sekundi, zaista nismo predali do samoga kraja. Po lovca su bili presudni Mak Dizdar, lipanj kao mjesec početka Operacije Barbarosse (ponovno pitanje iz povijesti – vrlo prigodno), Ronald Reagan kao glumac i predsjednik te plest twist, koji je zaista presudio cjelokupni ishod ove emisije. Mogu zaključiti kako mi je ovo snimanje bilo jedno nezaboravno iskustvo, ali mi je žao jer to iskustvo ne mogu ponovno doživjeti upravo zbog te pobjede. Naravno, pokušavam što češće pratiti Potjeru, kao i novi format Superpotjere, dok četvrtkom, nastavljam tradiciju iz djetinjstva te redovito pratim Tarika Filipovića i njegove goste u kvizu Tko želi biti milijunaš? nadajući se kako ću Tariku jednoga dana i ja praviti društvo te imati priliku što bolje pokazati svoja znanja brojnim gledateljima.
Drugi dio teksta, osvrnut će se na pub-kvizove. Vidljivo je kako su mediji uvelike doprinijeli popularizaciji znanja kroz televizijske kvizove. Jedan fenomen, koji se u Hrvatskoj uvelike počeo razvijati i popularizirati nakon pandemije virusa COVID-19, jesu upravo pub-kvizovi. Kvizovi općega znanja, tematski kvizovi poput književnih, filmskih, glazbenih, povijesnih i drugih počeli su se sve češće i brojnije organizirati diljem Hrvatske. Iz osobnoga iskustva, mogu potvrditi kako se upravo nakon 2020. i 2021. sve jače počela razvijati pub-kvizaška scena te sam se i sam odvažio češće sudjelovati na takvim kvizovima, ali moje omiljeno sudjelovanje na pub-kvizu dogodilo se ipak nešto ranije.
U Vinkovcima 2018. godine organizirana je „Srednjoškolska gradska pub-kviz liga“ te su se timovi učenika srednjih škola iz Vinkovaca jednom tjedno, svakoga petka nalazile u lokalnome kafiću San Francisco (u Vinkovcima poznatiji pod nazivom Charlie) te su sudjelovali u nadmetanju u nekoliko kategorija koje su obuhvaćale: lokalna znanja (Vinkovci i okolica), sport, kulturu i medije te književnost. Ukupnim zbrojem bodova kroz pet susreta, ekipa Ekonomske i trgovačke škole u Vinkovcima (nazvana Calypso) pobijedila je na prvoj (i trenutno jedinoj održanoj) srednjoškolskoj vinkovačkoj pub-kviz ligi. Kao i televizijski kviz, ovaj pub-kviz, osobito jer je bio organiziran kroz nekoliko susreta, pružio je nezaboravno iskustvo u kojemu smo mogli razvijati različita znanja i timski duh.
Nekoliko puta nakon ovoga iskustva odlučio sam se prijaviti i na ekipne kvizove kao individualac (recimo kviz Špekulanata u Osijeku ili kvizaša Domagoja Šeste u Vinkovcima) čisto jer mi takvi događaji pružaju osjećaj zadovoljstva i cjelovečernje zabave u kojoj se zaista puno može naučiti. Naravno, daleko je veće zadovoljstvo na pub-kvizovima sudjelovati unutar ekipe, osobito jer su rezultati nerijetko bolji nego na individualnoj razini (zaista vrijedi poslovica „Dvije glave su pametnije od jedne“).
Iz ova dva primjera vidljivo je kako je popularizacija znanja uspješna kroz medije te kroz ekipna natjecanja. Samim time postavlja se pitanje: Koliko je to primjenjivo u nastavi te kako zainteresirati učenike za stjecanje znanja? Na prvoj godini diplomskoga studija dobio sam zadatak simuliranja sata književnosti na kolegiju Metodika književnosti 1, a pritom mi je tip sata koji sam trebao pripremiti bio Sat ponavljanja: kviz-sat. Takav oblik sata, nije oduševio samo mene, već i kolege koje su sudjelovale u kvizu o književnom razdoblju avangarde i postmodernizma koji je bio oblikovan kao pub-kviz.
Osim toga, tijekom mojega obrazovanja nastavnici su koristili različite postupke koji su imali motive kviza kako bi se znanje (najčešće) utvrđivalo. To su bili kvizovi poput Kahoota, ekipnih kvizova s nuđenjem odgovora (A, B, C) te istina laž (različite varijacije). Naravno, treba obratiti pozornost kako metodički postupci ne bi trebali biti stalno korišteni kako ne bi došlo do prezasićenja istim aktivnostima koje učenicima mogu postati vrlo dosadne i zamorne. Kvizovi mogu predstavljati vrlo korisnu sastavnicu u nastavi (recimo za sate ponavljanja) kako bi se razvijala dobra učionička atmosfera, komunikacija i timski rad među učenicima te utvrđivanje stečenih znanja. Nastavnik bi trebao obratiti pritom pozornost na pitanja u kojima može vidjeti kako učenici ne iskazuju veće znanje, to jest na ona pitanja u kojima učenici pokazuju nešto veće nepoznavanje gradiva.
Može se zaključiti kako se znanje počelo popularizirati na različite načine. Televizijski kvizovi potiču pasivno i aktivno sudjelovanje. Svojim prikazivanjem i dostupnošću oni potiču sve, kako je Međeral Sučevič tvrdio na predavanju, „od bauštelca do doktora“, na svakodnevno praćenje televizijskih kvizova, što zbog dokone zabave, što zbog stjecanja različitih spektara znanja. Susretanje s različitim pitanjima potiče znatiželju i otkrivanje dodatnih podataka o onome što se ne poznaje. S druge strane, sve veća popularizacija pub-kvizova omogućila je cjelovečernju zabavu u prostorima koji su Hrvatima vrlo dobro poznati te im nerijetko služe kao drugi dom (kafići i „bircevi“). Kvizovi kao takvi, mogu vrlo dobro služiti i popularizaciji znanja u nastavi. Mlađe generacije počinju se osvrtati i na vrijednost znanja. Vrlo je važno biti u korak s novim generacijama i onime što one zahtijevaju: slušati njihove želje i potrebe. Učenje kroz zabavu najproduktivnije je učenje, jer pojedinci nisu ni svjesni stjecanja znanja koje je daleko dugotrajnije i manje mukotrpan proces od činjeničnoga „štrebanja“. Za najveću uspješnost prenošenja znanja važno je umotati „paket znanja“ u ambalažu s najljepšom mašnicom kako bi ono bilo što privlačnije, a kvizovi to upravo i čine.
Luka Grbavac
Izvor naslovne fotografije: https://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/kvizomanija/27526