Hrvatski učitelj, pedagoški staleški mjesečnik izlazio je u Zagrebu, a posebice se bavio pitanjem pedagogije i školske politike. Ovaj članak donosi zanimljivosti iz sfere školske politike, u izdanju koje je izašlo 1922. godine.
Predavanje Ivana Tomašića o smjernicama za rad „Hrvatskog učiteljskog društva za grad Zagreb i okolicu“
Skupštinu kojoj je prisustvovalo 150 članova, otvorio je predsjednik Ivan Tomašić. Po njegovom razlaganju program rada udruge imao je dva pravca: organizatorni i stučno pedagoški. S obzirom na prvu točku, razlaže kako je zadaća pobrinuti se da na području našega društva ne ostane niti jedan učitelj ili učiteljica koji ne ostaju u svojoj staleškoj organizaciji. Sve učitelje mora prožeti svijest o najvećoj dužnosti – dužnosti spram naroda i odgoja svoje djece. Nadalje, rasčlanjuje što za njega znače riječi demokratizam i nacionalnost jer se ove riječi najviše zlorabe. Demokratizam označava mogućnost da se svakom članu naroda odgojem i obrazovanjem omogući da dođe na mjesto gdje će prema svojim urođenim sklonostima, moći sudjelovati u stvaranju i trošenju ukupnih (kako duševnih tako i materijalnih) dobara kulture svojega naroda, a time i opće čovječanske – znanosti i umjetnosti. Nacionalnost pak nije povezana sa šovinizmom, nego je povezana s radom pravnika, pedagogijom i zajedničkim radom svih kulturnih radnika, a odnosi se na sve kulturne tvorevine koje su nikle iz duše naroda. Svrha je individualiziranje – odgoj i obrazovanje pravoshvaćene potpune slobode pojedinca, društva i naroda za opću čovječnost.
Produžne škole – Zvonimir Köhler
Prema ideji Zvonimira Köhlera kada učenik završi osnovnu školu, mora ići u tzv. opetovnicu koja traje dvije do tri godine. To bi se redovito provodilo na selu gdje djeca ne idu dalje na zanat ili u školu, već ostaju kod kuće. Navodi kako opetovnice upisuje samo jedna četvrtina mladeži. Pri tome se valja zapitati koju važnost u ljudskom razvoju ima doba od dvanaeste godine i kako se u to vrijeme razvijaju sposobnosti? Odgovori na ovo pitanje kauzalno će dati odgovor i na pitanja o tome je li djeci u ovoj dobi potrebna škola i kakva ona mora biti. Razvoj djeteta teče u fazama koje nisu linearne nego sporije i brže, a dob od dvanaeste do šesnaeste godine života najbrža je faza razvoja. Nazivamo ju pubertetom, a očituje se u brzoj tjelesnoj i intelektualnoj razvojnosti. U toj dobi razvija se sposobnost samostalnog mišljenja, suđenja i zaključivanja – postavljen je temelj ćudoredne samostalnosti. To je razvojno stanje u kojem se duševne osobine odgojem i obrazovanjem mogu pojačavati ili sputavati, pa treba biti pažljiv u izboru. Što se treba činiti? Jasno je iz navedenoga da se školovanje mora nastaviti jer bez školovanja u toj dobi veliki dio dotadašnjeg obučavanja i odgoja postaje beskoristan i zaboravljen. Uviđao se zahtjev za osmogodišnjim osnovnim školovanjem i izgradnjom dobre nastavne osnove za produžne škole koje će se bazirati na raznovrsnim programima i tečajevima kojima je svrha formalnije naravi.
Moderno školstvo – školska politika Zadaća je moderne škole odgajati narodnu mladež intelektualno, religiozno, moralno i nacionalno. Mora ga pripremati za praktični život i da odašilje opće čovječje ideale. Umni pedagog F. Schleiermacher smatra da je upletanje u mlade generacije čisto etična stvar, pa je zato teorija odgoja podređena etici, ali i vrlo blizu politici koja svoja načela mora crpiti iz etike, i u tome smislu je podređena etici i ne može postići svoje ciljeve ako i pedagogija nije njezinim cjelovitim dijelom. Paralela škole i politike jest da su to istoznačni faktori u pogledu ciljeva umnih ljudi koji su plemeniti, razboriti, pravedni i uvijek iznad dnevnih mana i razmirica. Cilj im je jedinstvo naroda koje se može postići jedino ako se narod prosvijetli. Prema tome i učitelji i političari moraju biti glas narodne volje. Prema svemu sudeći politika ne spada ni u školu ni u učitelje, no ipak učitelji moraju politiku pomno pratiti kako bi u narodu lošu stranu suzbijali, a pozitivnu afirmirali.
Ciljevi odgoja i obrazovanja u školi prema M. Filajdiću
1. Očuvanje – obuhvaća u prvome planu probleme umornosti i preopterećivanja učenika, kao i krcatost gradiva. Treba se paziti na sve one aspekte koji priječe rastu i kognitivnom razvoju djeteta.
2. Gimnastika – prije nego li se uči, valja naučiti kako se uči. Problemi koji spadaju u ovo područje su različite predispozicije poput razvoja osjetila, gibanja, sposobnosti zamjećivanja i prosuđivanja, te prirodnih sposobnosti. Misli se na gimnastiku duha.
3. Raširivanje – valja obogaćivati pamćenje i stvarati posebne navike u živčanom sustavu. Pri tome je najbitnije zapitati se u kojoj dobi proširivati određena znanja.
4. Odgoj – određenom karakteru učenika mora se dati određeni smjer prema njegovim kapacitetima, da se uzmognu razviti volja i sposobnost. Ono je sinteza gimnastike i raširivanja.
Eva Benaković
Izvor naslovne fotografije: fotografirano mobitelom u izvornom časopisu