Šojat, Ivana. 2022. Sama. Ljevak: Zagreb.
Tko je i što je žena na Balkanu? Tko je i što žena sebi, a što drugima oko sebe? Komu i čemu žene „služe“? Tko, kada i po kojoj skali određuje žensku vrijednost u odnosu na druge osobe (ostale žene i muškarce) u vlastitoj obitelji i široj društvenoj zajednici. Kako mislimo poziciju ženskoga u radijusu balkanskoga regionalnoga prostora, kako ženu potvrđujemo, a kako je niječemo? Za što se zapravo žena, tijekom povijesti, uistinu izborila? Što uopće, prema društvenim očekivanjima, suvremena žena smije učiniti, a što joj ne bi smjelo pasti na pamet? Komu i za što rađamo djecu? Jesu li nerotkinje sebične gadure? Imaju li, muškarci i žene podjednako, uopće ikakvu slobodu u ičemu? Koliko smo, kao društvo, zapravo licemjerni?
Generalije biografskoga tipa o osječkoj književnici bespredmetno je iznova navoditi pa zato tekst o romanu Ivane Šojat naslovljen Sama započinjem pitanjima koja su izvirala iz teksta u trenutku čitanja. Naslov romana intertekstualno aludira na pjesmu Damira Urbana, za što autorica tvrdi da joj i jest bila svojevrsna inspiracija naslovnoga odabira. Sadržaj se romana pak nameće kao mnogo kompleksnije tekstualno tkanje od tek jednorječnoga naslova.
Roman Sama višeslojan je prozopis koji progovara o životnom iskustvu četrdesetogodišnje prevoditeljice Mirne, njezinim „društveno neprihvatljivim odlukama“ te za njezinu obitelj neodgovarajućim životnim odabirima. Pozovemo li se na pitanja postavljena na početku ovoga teksta, nameće se i činjenica da je ovaj poprilično škakljiv roman svojevrsna analiza stanja pojedinih muško-ženskih odnosa, s naglašenom problematikom razvoda, odnosno rastave braka i pozicije razvedene žene na našem, domaćem prostoru. Mirnina je priča ispripovijedana u prvoj osobi, a sam početak radnje otvara se problematikom narušenoga odnosa majke i kćeri. Tijekom romana, uranjajući u Mirnina sjećanja kao tinejdžerice, otkriva se i srž mnogih problema koji su na nju direktno i traumatično utjecali te nesvjesno usmjerili njezine daljnje odluke – propali brak roditelja koji se ipak održao uz nepobrojive negativne emocije među supružnicima, međusobnu njihovu netrpeljivost što rezultira nedostatkom iskrenosti i ljubavi prema mladoj ženskoj osobi koju su (si), kako uostalom i zahtijeva tradicionalna obiteljska narav, izrodili. Takav supružnički (ne)odnos, kao i opterećenost majke očevom nevjerom, uz neizostavne informacije o očevoj ljubavnici, trajno zagađuje Mirnin mladi život. Njezin glavni podbačaj, osim razvoda nakon suprugove nevjere, majci predstavlja i činjenica da njezina kći odbija biti majkom. U mnogim se pitanjima djelovanja, organiziranja svih aspekata života te shvaćanja svega postojećega majka i kći razilaze, a svaki njihov susret završava grčem u Mirninu želucu, mučnom šutnjom, obeshrabrenošću i odlaskom. Figura je oca u Mirninu životu zabranjena tema. Naime, oca ne susreće i s njim ne komunicira, a pamti ga kao osobu koja je svjesno izrugala njezin prevoditeljski posao i koja je nikada ni u čemu nije pohvalila. Evidentno je da Šojatičina glavna junakinja u romanu Sama beskrajnim (ali zanimljivim) unutarnjim monolozima otvara pitanja stvaranja slike o sebi direktnim roditeljskim utjecajem.
Iako roman naslovom sugerira da je junakinja sama u inače neprijateljskom i agresivno nastrojenom svijetu, u četrnaest poglavlja pojavljuju se likovi njezinih bliskih prijatelja, Jasne i Zorana, koji joj bivaju osloncem i pružaju utjehu razgovorom, razumijevanjem te neprestanim podizanjem iz tamne vode dezorijentiranosti. Pojavljuju se i dvije starije žene, baka Kaja i gospođa Mandica koje, također u svoje doba stigmatizirane, otkrivaju junakinji varljivost predodžbe o osobama iz neutemeljenih priča drugih ljudi i tračeva, u kojima moderno društvo sadistički uživa. U tri uzastopna poglavlja Šojatičina junakinja konstatira da „ništa ne znamo o ljudima“, a potvrda tomu izvire kad se i Jasnin naizgled savršen brak raspadne jer je jedan od supružnika podbacio ovisnošću o alkoholu i riskirao djetetovu sigurnost.
Iako je u Mirnin identitet snažno utisnuto iskustvo roditeljskoga bračnog zla, njezina svijest o sebi snažno kristalizira osjećaj krivnje i manje vrijednosti u odnosu na druge koji „imaju nekoga kraj sebe“ i koje će „netko imati poslužiti u starosti“. U trenutcima očaja i intimističkih vlastitih nejasnoća, čak i reagiranja na nasilje nad ženom u stanu iznad svojega, Mirna, umjesto na zahvalu oštećene i povrijeđene osobe, nailazi na njezinu strašnu osudu, otpor, prozivanje te stigmu „raspuštenice“ što zabada nos u tuđe živote.
Pozicija muškarca isto je tako dotaknuta ovim romanom, ali ta tema zahtijeva posebnu razradu. Iako se cijela radnja razvija oko Mirne, njezinih iskustava i razočaranosti u odnosima s muškarcima, oni u romanu niti su žigosani antagonističkim znakom niti su uvijek glavni krivci za nesreću ženskoga fatuma. Dapače, i sami su mahom prikazani kao individue u zamci ukalupljivanja, ispunjavanja nametnutih kolektivnih očekivanja ispunjavanja predodžbe ostvarenoga i uspješnoga supruga, oca, ljubavnika, s podrazumijevanim drugim relacijama u svrhu potvrđivanja muškarčeve muževne sposobnosti. „Odstupanje je nakaznost. Kalup je jedini ispravan put“, ironično zaključuje Mirnina prijateljica Jasba, ukazujući pritom na nepogrešivost „vremenske lente života svakog pojedinca“ koja podrazumijeva „rođenje, školovanje, brak, djecu, mirovinu, starost i smrt“, uz neizostavnu brigu o tome što će reći drugi, ali i nebrigu odgovornih o kvaliteti svega nabrojenoga.
U svakom je pogledu Šojatičina junakinja, Mirna-bez-prezimena, autsajderica koja nerijetko uzmiče sama od sebe, izbjegavajući do kraja romana direktno suočavanje s roditeljima. Mirna nosi cijelu priču na svojim leđima, a specifičan ton pripovjednoga glasa u nekoliko navrata signalizira gorki crni humor te nijanse histerične ličnosti zbog vlastite nemoći prema onom što je okružuje, iscrpljuje, melje i iznova izbacuje u funkcioniranje novoga dana, u vrtlog novih informacija koje treba pomiriti s onim što je progoni u podsvijesti. Kulminacija radnje izvedena je na kraju, simbolično na dan Mirnina rođendana u proljeće kada ona napokon, u ulozi pobunjenoga ženskoga potomka, suočava roditelje s vlastitim nakupljenim traumama: sjećanje na svađe, vrijeđanje, majčin plač, očeve odlaske, podgrijane ćufte koje navode na povraćanje onoga kobnoga dana kad je majka ocu spomenula njegov preljub… Trenutak je to kad Mirnina tišina postaje veliki prasak što gotovo dovodi do nesvjestice, a rezultat suočavanja, u ovome će skromnom osvrtnom prostoru teksta ipak ostati neotkriven.
Iako se na prvo čitanje može učiniti da je roman Sama Ivane Šojat prepun hiperbolizacija iskustava, prenaglašenosti individualne junakinjine perspektive, semantičkih opreka, karakteroloških paralelizama i uzastopnim otvaranjem uvijek novih, ali prijeko potrebnih pitanja od kojih se i dalje bježi u društvenom prostoru, opravdanost se takvom načinu kontekstualizacije može pronaći upravo u odabiru pripovjednoga glasa koji svjedoči intimnosti teme i važnosti iznalaženja rješenja za postizanje unutrašnjega mira. Pitanja s početka ovoga teksta zaokupljaju i određuju junakinju, potom u znakovitim i ne tako čestim dijalozima među likovima gradiraju od dvojbi i nesigurnosti do točke sukoba ili čak direktno raščlanjuju društveno licemjerje, nakon čega nastupa kratkotrajno olakšanje ekstazom nove spoznaje ili životne odluke.
Možda je ponovno potrebno ponoviti pitanja s početka ovoga teksta.
Možda će to biti potrebno učiniti još mnogo puta. Možda će baš takav iterativni ispitivački proces čitatelja navesti na ponovno čitanje Ivanine Same.
Možda će.
Ana-Marija Posavec
Izvor naslovne fotografije: autorska fotografija