Golub, Vlasta. 2023. Ritam odlazaka. Disput: Zagreb.
Afirmirana glumica i prije svega književnica za mlade – Vlasta Golub – 2023. godine čitateljskoj publici u nakladi Disput donosi roman naslova Ritam odlazaka. Riječ je o prozi koja progovara o iskustvima četiriju međusobno (rodbinski) povezanih žena čije su sudbine, iako u pojedinim razdobljima njihovih života udaljene, ipak čvrsto isprepletene i naizgled nevidljivim obrisima proživljenoga slične. Iako se nameće misao da je ovo tek još jedan od brojnih romana koji u suvremenoj hrvatskoj književnosti proširuju sveprisutno ”žensko pitanje”, istaknuti je da se, kad promišljamo i progovaramo o romanu Vlaste Golub, potrebno odmaknuti od generaliziranja ili ”trpanja u ladice”. Specifičnu je mozaičnu strukturu ovoga romana potrebno najprije čitateljski doživjeti, posložiti, potom istumačiti kao smislenu cjelinu.
Roman je koncipiran u dvadeset i jednom poglavlju, od kojih se posljednje potvrđuje elementom zaokruživanja cjeline pripovijedanja, ne zatvarajući sadržajem u potpunosti završetak jer se životi pojedinih likova, nakon posljednje stranice, ipak nastavljaju. Već spomenute junakinje nositeljice su nasljedne linije intimnoga, katkad misterioznoga i snažno izraženog psihološkog elementa prešućivanih izazova svojstvenih ženama, koji vremenom nadrastaju prelazak u problem te kontinuiranošću nesretnih događaja, beskrupulozno i neprestano nagomilavanih, prerastaju u traumu. Majka Ana i kći Dunja, ovisne o ritmu jednomjesečnih sastanaka i rastanaka u psihijatrijskoj ustanovi zbog majčine dijagnoze kliničke depresije, prikazuju sudbinsku liniju koja otvara radnju romana, dok druga iscrtava težak odnos Vere (Anine sestre), i Saše (Dunjine sestrične), obilježen nerazumijevanjem, osuđivanjem, nedostatkom nježnosti i ”potrebnosti”. Prva poglavlja čitatelju predstavljaju tek nejasne putokaze u najprije zamagljenim razinama povezanosti likova. Odmicanjem radnje rasvjetljavaju se međuobiteljski odnosi i tajne o kojima su likovi naučeni ne govoriti, a ponovljena zastrašujuća iskustva nekog prošlog vremena nisu nikada jasno verbalizirana. Sve to zahvaća unutarnji svijet junakinja koje često zaranjaju u događaje iz prošlosti; takvi procesi utječu na njihove odluke te ih trajno obilježuju na psihološkoj razini. Pozicija sveznajućeg pripovjedača omogućuje čitatelju uvid u više perspektiva; poseban je naglasak na prikazu iskustava iz mladosti starije sestre Vere i mlađe Ane, čije je odrastanje obilježeno neimaštinom i životom u „posljednoj kući u najdužoj ulici“. Također lišene majčinske ljubavi, nježnosti i sigurnosti toploga doma, odgaja ih ponajviše maćeha, tvrda i neumoljiva Stara te boležljiv, plah te u tekstu gotovo nevidljiv otac. Izrastajući u stavom drčnu i prkosnu, izazovnu crnokosu mladu ženu, Vera doživljava rijetke sretne trenutke koje neprestano prati sjena ne samo psihičkih trauma, već i doživljenoga seksualnoga nasilja, točnije – silovanja. U borbi za samoodržanje, uz snažnu vladavinu patrijarhata, ne znajući pokazati mnogo pažnje ni vlastitoj djeci, svaki oblik Verine emocionalne povezanosti sa sestrom Anom potpuno iščezava, dok odgojne metode tek nekoliko ulica udaljene Stare kroz njezinu okrhnutu osobnost još uvijek tinjaju. Ana pak, nakon smrti supruga, proživljava duboke emocionalne slomove o kojima nikome ne govori, već ozbiljno psihički obolijeva. Unatoč Dunji, djetetu koje se zbog psihički bolesne i uvijek bezvoljne majke svjesno odabire braniti golemim osmijehom, Ana upada u začarani krug bezrazumske tuposti koja se starenjem pojačava. Anin se drugi brak raspada, točnije; Dunjinom očuhu takva „više nije potrebna“, stoga je smještena u psihijatrijsku ustanovu gdje prkosno odbija svaku pomoć, a time izostaje i poboljšanje njezina stanja. Potrebno se osvrnuti i na prikaz likova muškaraca u ovom romanu. Iako Golub svjesno odbija istaknuti vremensku i prostornu odrednicu radnje romana, nastojeći time sve probleme koje njime otvara prezentirati sveprostornim i svevremenskim, možemo naslutiti da je riječ o slavonskome prostoru gdje je patrijarhatski odnos prema ženama, nerijetko i danas, uvelike izražen. Muški su likovi prije svega realizirani kao slabi junaci, bez jasnih životnih ciljeva, nepouzdani i bez samopouzdanja, opterećeni ulogama radnika, supruga i očeva koje imaju igrati u društvu kako se konvencija ne bi narušila. Determinirani utjecajem ljudi i prostora, muški su likovi ključni faktori koji izravno utječu na sudbine ženskih likova. Stoga ne čudi da i Vera i Ana predstavljaju žene, od kojih je svaka na svoj način orijentirana na sebe – jedna kroz hladnoću i neprostupačnost, druga kroz psihološko hermetiziranje i odbijanje bližnjega, čemu je uvelike doprinio izostanak muške podrške i ljubavi. Produžetak ženske loze obiju majki, iako na prvi pogled možda od njih različite, nose prokletstvo razvijenih obrambenih obrazaca ponašanja – duboko narušeno samopouzdanje i upornost (Dunja), narcisoidnost i gotovo patološka dominantnost ”kćeri-sina” (Saša), uz svjesni odabir šutnje o onome što se u njihovom unutarnjem, emocionalnom svijetu događa. Roman osim oživotvorenih, punokrvnih i psihološki neizmjerno vješto oblikovanih likova, raspolaže i gotovo romantičarskim opisima prirode, nebeskih tijela i pojava, što se ponovno, u pravilnim ritmovima, izmjenjuju sa sudbinama likova, funkcionirajući pritom kao pojačivači atmosfere ili navjestitelji budućih događaja. Statični i dinamični motivi u tekstu ritmizirano se izmjenjuju, dok poneki prelaze i u simbole (zelene jabuke, plava putna torba, nijemi mjesec, varljive zvijezde, bolesna srca dvaju muških likova koja zakazuju). Postupno filigransko grananje radnje u skladu je s izmjenom dugih i kratkih, smislenih i ulančanih rečenica.
Vlasta Golub romanom Ritam odlazaka problematizira odnos i duh društva, prostora i vremena prema pojedincu, naglašavajući pritom odnose žena prema ženama te muškaraca prema ženama. Ne predstavlja joj problem odmah na početku romana šokirati samoubojstvom jedne od glavnih junakinja, problematizirati nasilje unutar obitelji, seksualno nasilje, život u neimaštini, teško stanje psihičke depresije, propisivanje snažnih antidepresiva koji utječu na zdravlje čovjeka u cjelini, svjesnost (ženske) djece da su neželjena, preljub, odgajanje ženskog djeteta kao da je dječak, plaćanje skrbi za bolesnoga roditelja kako bi se umirila savjest; ne predstavlja joj problem propitati prokletstvo ženskosti i ženstvenosti u okviru vladajućega patrijarhata koji je, slobodni smo reći, u ovoj prozi prikazan kroz slabe i nesigurne nositelje. Ovom romanu svojstven je i zaron u pamćenje koji kroz retrospektivne epizode pita što se sve u toj zatvorenoj riznici čovjekova uma skriva, koja se to sjećanja, od kojih bježimo, talože u našoj podsvijesti; što nam se to događalo, što nas je nepovratno i kada obilježilo, gdje spavaju demoni prošlosti, kada pokazuju zube, kada nas progone i koliko nam štete? Možda je najvažnije pitanje – kako se s njima nositi, možemo li se uopće (iz)boriti?
Čitatelji Ritma odlazaka uglavnom drže da je najsnažnija potka romana životnost likova i poistovjećivanje s njihovim proživljenim situacijama. Živimo u društvu gdje, nažalost, femicid nije strana pojava, gdje su svi oblici patnje djece, žena i muškaraca svakodnevica i determinanta psihičkim pucanjima čega je autorica Ritma duboko i bolno svjesna. Ipak, Vlasta Golub kroz roman njeguje nadu i želju za dobrim, kvalitetnim partnerskim i drugim odnosima, suptilno nam ukazujući da svi imamo pravo na to u kojem god vremenu bili, u kojem god prostoru i društvu. Koliko smo spremni propitati sve navedene kategorije i konvencije te koliko smo voljni prihvatiti određene spoznaje – ostaje ipak na nama samima.
Ana-Marija Posavec
Izvor naslovne fotografije: autorska fotografija