
„Pitam se, pamte li mjesta užase koji su se na njima događali.“ (Rogus, 2023: 26.)
Šojat, Ivana. 2023. Rogus. Fraktura: Zagreb.
Novi se roman Ivane Šojat, intrigantne teme „spaljivanja posljednje čepinske vještice u Osijeku“, u mnogim čitateljskim krugovima nestrpljivo iščekivao. Roman je predstavljen krajem kolovoza 2023. u Arheološkom muzeju Osijek, a odaziv publike potvrdio je interes za još jednu od priča koja prošlost ne pokušava prikazati učiteljicom života. Prošlost, koju svjesno ”kroje” i ”nose” upravo ljudi, u Šojatičinom je Rogusu (lat. lomača) predstavljena sadističkom mučiteljicom svih oblika života. Kroz premošćivanje vremena, ne odričući se svoje izobličene i u budućnosti reflektirane naravi, upravo prošlost kroz ovaj tekst predstavlja tek prolaznu sadašnjost nukajući nas da porazmislimo o kvaliteti svojega trajanja.
Rogus je oblikovan kroz devet poglavlja narativne sadašnjosti junakinje Angeline Pavković i četiri poglavlja narativne prošlosti koju pripovijeda sudski pisar Špišić. Arheologinja Angelina uvodi nas ponajprije u bogatstvo dokazivih povijesnih činjenica kojima barataju povjesničari, historičari i s njima usko povezani arheolozi. Glavna junakinja, ujedno i pripovjedačica, detaljno prikazuje nedaće arheološkoga poziva koji nerijetko podrazumijeva i zatrpavanje pojedinih arheoloških nalazišta zbog raznih (i skupih) graditeljskih investicija; no isto nas tako upućuje raznim monumentalnim lokacijama Osijeka obogaćujući vlastitim saznanjima svaku značajnu točku grada koja skriva važan dio osječke povijesti. Koliko strastveno voli svoj poziv, količinu pridane važnosti i želje za spoznajama funkcioniranja povijesti (u prošlosti i sadašnjosti) govori i činjenica Angelinine želje za napredovanjem u karijeri. Angelina Pavković prožeta je svojim pozivom u potpunosti te čitatelju već nakon nekoliko poglavlja neće biti neobične sintagme njezine samorefleksije kroz iskopavanja same sebe, gledanje vlastitih kostiju ili procesa ”sjećati se manje” nakon uništavanja dokaza. Junakinja je Rogusa razvedena, u ranim četrdesetima, zasad neudana i bez potomaka, u trenutačnom održavanju ljubavne veze s kvantnim fizičarem Jakovom koja prolazi svojevrsnu krizu. Osim nedaća na privatnom polju, treniranju podivljaloga uma te nastojanja shvaćanja sebe same, Angelinu progone i slikovita snoviđenja podrumske prostorije, nepoznatih ljudi, suđenja, mučenja, kasnije i spaljivanja. Snovi su joj također prožeti i glasom koji joj postavlja neobična pitanja o identitetu na koja ona ne može dati odgovora. Poniranja u snoviđenja i otkriće nove arheološke lokacije u Gornjem gradu, gdje je prema predaji i povijesnim izvorima bila zatočena i spaljena dvadesetsedmogodišnja Anica, koja, između ostalog, dijeli s junakinjom Angelinom prezime, ukazuje na tekstualno koketiranje s idejom reinkarnacije. Priča o Anici, čepinskoj vještici spaljenoj na lomači u Osijeku, u potpunosti okupira Angelininu pažnju, a što više o Anici istražuje – to snoviđenja postaju intenzivnija.
Uranjanje u narativnu prošlost, točnije, u vrijeme spaljivanja ”vještice” Anice, reprezentirano je kroz pripovjedni glas sudskoga pisara Stjepana Špišića koji osim zadatka praćenja i zapisivanja suđenja oživljuje pred čitateljem Osijek osamnaestoga stoljeća. Njegov je diskurs oplemenjen zastarjelicama, posebice pri opisima hladnih osječkih zima, u razgovorima s fra Alojzijem ili Grgom Tatarinom. Zapisivač Aničina suđenja izgubio je svoje bližnje u doba kuge koja je poharala Osijek i gotovo istrijebila stanovništvo, a iz njegovih je unutarnjih monologa razvidno da pati od depresije koja u to vrijeme nije mogla biti dijagnosticirana drukčije osim tuge gubitka i liječila se biljnim pripravcima. Svakidašnjica mu je ispunjena razgovorima sa sumještanima, ispovijedima, ispijanjem alkohola i odlaskom u javnu kuću kako bi zaboravio na tugu. Iako većinu vremena osjeća odbojnost prema svemu što ga okružuje, posebice prema hladnom vjetru koji neumoljivo s Drave u zimsko doba šiba sve što se pomiče, prema Anici, za koju duboko u sebi vjeruje da je nepravedno optužena za čaranje, čak i nakon tjelesnim mučenjem iznuđenoga priznanja, osjeća duboku samilost. Upravo kroz Ančinin slučaj spoznaje tragediju vlastite nemoći u odnosu na gradske moćnike. Pozornom čitatelju zasigurno neće promaknuti tek nijansom podebljan oblik riječi u pisarevom pripovijedanju (vješta aktivacija vizualne perceptibilnosti) što bi moglo sugerirati na važnost priča pojedinaca u prošlosti koje su bitne i vrijedne, ali u ”ono vrijeme” nisu mogle ”odjeknuti”.
Ivana Šojat Rogusom ispisuje tekst koji problematizira odnos kolektiva prema snalažljivoj i nadasve pametnoj ženi u prošlosti, propituje i položaj neovisne žene u dvadeset i prvom stoljeću te njezine umne i spoznajne dosege; tekst ukazuje na stigmatiziranje žena kojima je za vlastitu muku i etiketiranje ”nepodobnom” kriva njihova vještina (u obliku znanja, inteligencije, intelekta, mudrosti, hrabrosti…), izravno povezana s idejom grijeha jer odskače od propisanoga, prihvatljivoga. Kroz Angelinin se diskurs iščitava gotovo nekontrolirano suživljavanje s Aničinom sudbinom koja se čitatelju možda može učiniti pretjeranom, međutim, junakinju opravdava njezina hipersenzibilnost i ”pojačanost” emocija u odnosu na sve mrtve s kojima se pri iskopavanjima susrela. Isto tako, u tekstu se propituje i uloga supružnika koji se ni u jednom trenu, čak ni pri izvršenju Aničine kazne ne pojavljuje, osuđuje se pritom i ”erotika ubijanja”, a u tekstu ne nedostaje ni propitivanje pamćenja: „Zašto ne pamtimo bitno? Pitam se smatramo li zapravo pogrešne stvari važnima, pa mozak umjesto nas odrađuje trijažu.“ (Šojat, 2023: 68.). Šojat vidljivo nastoji demaskirati mesijansku ulogu svećenika prilikom spasenja ljudskih duša od grijeha, ukazati na dvoličnu ulogu predstavnika crkve i vlasti koji svojim odlukama uistinu odlučuju o ljudskim sudbinama te krivcima čine nerijetko one nevine. Jednako tako nastoji i razotkriti ulogu lažnih svjedoka čija se svjedočenja nerijetko uzimaju u obzir ne propitujući nakanu i istinitost iskaza. Kompleksnost romana vidljiva je u oblikovanju svih likova, kako onih u prizmi prošlosti, tako i onih u narativnoj sadašnjosti; svaki je lik obilježen vlastitom tragedijom i životnim izazovima. Autoironija glavne junakinje izmjenjuje se s mračnim monolozima sudskoga pisara čime se ostvaruje zanimljiv kontrast. Stil i oblikovanje ulančanih rečenica Ivane Šojat čitateljima je već nadaleko prepoznatljiv, iako u Rogusu još zasićeniji, ali koncentriranom čitatelju ne i zamoran: „Vjetar u golim krošnjama zimi fijuče, a ljeti šumi, u lišću i obilju. Vjetar uvijek do nas donosi miris rijeke u opadanju, miris vlage koja podmuklo gmiže uz barokna pročelja, vjetrovi miješaju svjetove.“ (Šojat, 2023: 54.)
Da je Rogus roman kojemu je cilj ukazati na podizanje glasa protiv nepravde nad poniženima i ušutkanima te didaktički usmjeriti znatiželjnike povijesnom bogatstvu Osijeka nepobitna je činjenica. S druge strane, najsnažnije stranice ovoga romana kroz stanovitu Angelinu progovaraju o ukorijenjenom zlu u čovjeku kao fundamentalnoj kategoriji; kao iskonu koji u svojoj srži ima zadatak volju istjerati nad slabijim, iskazati nadmoć, uživati u iživljavanju – jer se, u određenom trenutku kad svi zakoni zakažu, to događa, i u dvadeset i prvom stoljeću, bez sankcija. Stoga će junakinja Šojatičina romana, čitajući zapisinik sa suđenja posljednje čepinske vještice monologizirati: „Smijem se premda osjećam da mi se jednjak grči, da mi je teško disati zbog onog što čitam, jer jasno vidim način na koji svjetina oduvijek funkcionira i kako će, valjda, zauvijek funkcionirati te koliko je lako srozati nekoga, uniziti ga, zatrti, provesti linč i lišiti ga svega.“ (Šojat, 2023: 124.), a mi smo slobodni, nakon ponovnih tragedija u tvrdim vremenima suvremenoga svijeta, gdje više nikakav oblik mučenja i patnje nisu neugodno i zaprepašćujuće iznenađenje, već svakodnevica za koju treba imati želuca, postaviti pitanje – pretjeruje li Angelina Pavković…? Pretjeruje li i Ivana Šojat ovim romanom i Angelininim spoznajama, Špišićevom nemoći ili bismo svi mi – prema nekima, ovima ili onima – zbog ovoga ili onoga, većega ili manjega – mogli biti osuđeni na plamen pod nogama…?
Šojat će ipak roman završiti odlaskom u svjetlost i idejom o ”ponavljanju” kako bismo, možda, ako u ovom životu u potpunosti zakažemo, mogli dobiti još koju šansu za razrješenje.
Ana-Marija Posavec
Izvor naslovne fotografije: autorska fotografija