Moderni sustav obrazovanja još od svojih prvih dana zasniva se, između ostalog, na vrednovanju, odnosno ocjenjivanju učenika. Ono se proteže sve od najmlađih uzrasta iz nižih razreda osnovne škole, a dio je i srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja. Međutim, učenici nisu jedini čiji rad i napor treba biti predmet evaluacije. Također nastavnici, kao glavne osobe zadužene za posredovanje znanja, svoj posao trebaju obavljati stručno i na zavidnoj razini. Stoga se nerijetko pojavljuje pitanje trebaju li učenici imati pravo ocjenjivati svoje nastavnike.
Opće je poznato da nastavnici prije zapošljavanja moraju steći određeni akademski naziv i neophodne nastavničke kompetencije. Bez obzira na to teško je zamisliti da postoji takozvani savršeni nastavnik jer činjenica je da u svakom segmentu nastavničkog posla ima mjesta za napredak unatoč tome koliko je pojedini nastavnik kvalitetan. Ipak, realnost je takva da su učenici zaista raznovrsni; razlikuju se po razini koncentracije, motivacije, inteligencije, pamćenja, shvaćanja i slično. Upravo zato veoma je teško pronaći idealan pristup koji bi odgovarao svakom učeniku te koji bi kao konačni produkt donosio isključivo odlične rezultate i uspjeh. Dapače, nemoguće je. Imajući to na umu, cilj svakog kvalitetnog nastavnika trebao bi biti pronalazak najboljeg mogućeg pristupa posredovanja znanja. Kako bi se pronašao najbolji mogući pristup, nužna je komunikacija, odnosno povratna informacija. Za tu svrhu teško da postoji bilo što prikladnije od ocjenjivanja nastavnika. Kada bi ovako nešto bilo općeprihvaćeno, podrazumijevalo bi se da učenici ne bi mogli imati pristup e-Dnevniku ili mogućnost zadavanja domaće zadaće nastavniku. Za ovakav način rada potrebno je nešto jednostavnije i prihvatljivije.
Iako nije riječ o osnovnoj ili srednjoj školi, jedan poprilično efektivan način ocjenjivanja profesora provodi, među ostalim sastavnicama osječkoga Sveučilišta, Filozofski fakultet u Osijeku. Naime, na kraju svake akademske godine studenti Fakulteta dužni su ispuniti jedinstvenu sveučilišnu anketu koja je ujedno i anonimna. Ta anketa kreirana je u svrhu ocjenjivanja profesora. Tako profesori dobivaju povratnu informaciju o kvaliteti njihovih predavanja te imaju mogućnost razvojno podizati svoje predavačke sposobnosti i vještine na još veću razinu ako je tako sugerirano. Nažalost, ovakav pristup malo je ili čak nimalo zastupljen u osnovnim i srednjim školama. Osnovnoškolske i srednjoškolske godine period su kada se učenici razvijaju u osobe koje će postati jednoga dana, a u skladu s tim potrebna im je poticajna i ugodna okolina. Opće je poznato da su škole odgojno-obrazovne ustanove, a kao takve trebale bi učenicima ponuditi pregršt znanja i mogućnosti, a uvjet za tako nešto jest već spomenuta dobra povezanost s nastavnicima. Stoga bi provođenje ovakve ankete na kraju svake školske godine, ako ne čak i na kraju svakog polugodišta, bilo korisno i za nastavnike i na učenike. Mješavina konstruktivne kritike s jedne strane te potpuna iskrenost bez imalo ustručavanja s druge strane, unijela bi mnogo dinamike i osvijestila potencijalne probleme u komunikacijskom kanalu između nastavnika i učenika. Kao i sve u životu, ovakav pristup ima prednosti i mane. Jedina potencijalna mana pojavljuje se pod pretpostavkom da bi određeni učenici izmišljali probleme ili omalovažavali rad nastavnika čak i ako to nije nužno.
Kako bi se cijela ova ideja što bolje zaokružila, prikladno je pitati suvremene osnovnoškolske i srednjoškolske djelatnike što misle o ideji ocjenjivanja nastavnika. U tu svrhu priloženi su komentari triju djelatnika.
Bivša studentica Filozofskog fakulteta u Osijeku, trenutno profesorica njemačkog jezika, T.V. (25) kaže: ,,Pa na fakultetu su nas uvijek tražili povratnu informaciju o svom radu, a u osnovnoj i srednjoj školi nije pravilo. Više se bazira na vrednovanju naučenoga. Gdje djeca sama sebi daju feedback o tome koliko znaju imamo vršnjačko vrednovanje pa se međusobno vrednuju. Ako bi se ocjenjivao rad učitelja od strane učenika, ne možemo računati na objektivnost budući da učenici nisu podjednako zainteresirani za određene predmete. Dalo bi se eventualno ocijeniti nastavnikov pristup prema radu u učionici i učenicima, ali to bi trebala biti konkretna i djeci lako razumljiva pitanja. Mislim da bi realnije rezultate dobili u srednjoj nego u osnovnoj školi. Općenito mislim da je to zanimljiva ideja, no veoma teška za provesti budući da na djecu utječu razni faktori poput motivacije za predmet, simpatije nastavnika, strah da nastavnik ne bi saznao kako ga je ocijenio itd…“
Lorena Lacković (25), učiteljica razredne nastave u OŠ Vladimira Nazora u Daruvaru izjavljuje: ,,Anketa je u redu dokle god se daju konkretna pitanja o nastavnicima. I naravno, ovisi o kojem se uzrastu učenika radi. Svakako je dobro čuti mišljenje učenika. Komunikacija treba biti dvosmjerna. Ako ja mogu ocjenjivati njih, mogu i oni dati nekakav svoj pogled u svrhu poboljšanja rada i predavanja.“ S.P. (57), dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u osnovnoj školi te također bivša studentica Filozofskog fakulteta u Osijeku (tada pod drugačijim nazivom), tvrdi: ,, Učenici vole da se njihovo mišljenje posluša i uvažava, pa tako i njihovo razmišljanje o učiteljima.
Učenici su pritom često nekritični i podržavaju učitelje kod kojih se “traži manje” jer im je tada lakše. Zato takav razgovor treba učitelj usmjeriti na svrhu škole, zašto su poslani da uče. Škola je poput ormara punog ladica. U svakoj ladici jedna znanost i učeniku se daje prilika da zaviri, susretne se sa svakom od njih i na taj način upoznaje i sebe, svoje sklonosti, sposobnosti, vještine. Također, mozak je mišić kojega treba “vježbati” te je dobro pokušati pamtiti, uspoređivati, zaključivati…što više to bolje. Zabava, vicevi, šala, poželjni su, no život nije samo to, prema tome opet se vraćamo na rad i učenje. Dakle, treba ih pitati za mišljenje.“
Lucija (18), učenica 3. razreda opće gimnazije, izjavljuje: „Ako će to utjecati na promjene u njihovom radu i ako će se poboljšati kada dobiju lošu ocjenu, onda se potpuno slažem. Slažem se zato što postoje nastavnici koji i sami ne ocjenju objektivno te ponekad nisu fer. Ako te ocjene utječu na pozitivne promjene onda bi to bilo dobro uvesti.“
Uzevši sve u obzir, ocjenjivanje nastavnika najvjerojatnije bi donijelo više dobrog nego lošeg u suvremenom obrazovnom sustavu. Moderni nastavnici trebali bi biti spremni na kompromis i želju za unapređivanjem svojih sposobnosti, a učenici bi trebali imati mogućnost izraziti svoje mišljenje bez straha da će se zbog svoje iskrenosti zamjeriti pojedinim nastavnicima. Svako područje suvremenog života svakim danom rapidno se razvija i napreduje, a obrazovanje mladih ne bi trebalo biti iznimka. U tom tonu prikladno je završiti esej dobro poznatom izrekom: „Na mladima svijet ostaje.“
Dario Kožić
Izvor slike: https://www.nea.org/nea-today/all-news-articles/dont-yelp-us-debate-over-teacher-evaluation-data-spawns-new-bad-idea