Moje studentsko ljeto nakon polaganja i posljednjeg ispita u ljetnome roku počinje tek početkom kolovoza. Taj prokleti početak uvijek je bio jednoznačan s klišejom zvanim Ferragosto (klišej onima koji svake godine idu na festival, a ne tek onima koji se nađu u Orahovici ili okolici). Svatko tko me poznaje okrene očima ili izravno ili metaforički u svojoj vrlo kreativnoj imaginaciji jer je Ferragosto prokleta riječ koju spominjem čitave godine u fazi prizivanja dobrih bogova koji će reći opet ima kiše i opet dolaze Pipsi. „Slavonski glazbeni festival dobre volje“, kako ga nazivaju, uvijek je početkom kolovoza u trajanju od tri do pet dana i okuplja poznate i nepoznate izvođače na nekoliko pozornica postavljenih uz orahovačko jezero (to znači da se festival odvija u neposrednoj udaljenosti grada Orahovice, a ne u samom centru grada što bi činilo dodatnih dvadeset minuta hoda, inače puno za jednog „festival-goera“, ali svaki portal objavit će istu klišeiziranu frazu). E pa ovaj „ferr“ bio je drugačiji. Vrijeme održavanja ostalo je tradicionalno, ali korona-rat upetljao se u slavonsku dobru volju. Iskreno, bilo je čudo što se išta održava u takvoj situaciji i imam golemo poštovanje prema svima koji se trude iz najgorega izvući nešto pozitivno. Stoga sam iznimno zahvalna organizatorima za uložen trud i upornost, ali, i to jedno veliko ALI, cijela ta situacija s covid-potvrdama na ulazu i brzim testiranjem izmakla je kontroli. Tada organizacije nije bilo. Dvosatno čekanje u redu unatoč narudžbi za testiranje (u mome slučaju testiranje jer spletom okolnosti nisam stigla primiti dvije doze cjepiva) i zahtijevanje internetskog pristupa usred šume kako bi se rezultati skinuli s e-pošte ubilo je svaku volju za slavonskom dobrom voljom i dovelo do propuštanja nastupa prvog izvođača (Ajs Nigrutin i Timbe). Također je ulazak u festivalski prostor bio šokantan jer je festival pomaknut „malo gore“ od jezera suprotno od prijašnje livade. Mogla bih redom analizirati izvođače, ali za to već možete pročitati otprilike 126 neizravnih, plaćenih promocija (ukratko prvi dan najbolji Pips Chips & Videoclips koji su zvučali iznenađujuće svježe, drugi dan razbijački Repetitor i She Loves Pablo pa onda DJ Kneža, a treći dan *cvrčci* dobra atmosfera). Međutim, iako sve zvuči negativno, moje ovogodišnje Ferragosto iskustvo bilo je izuzetno pozitivno. Ono što čini ovaj festival jesu ljudi puni dobre volje i optimizma, luđačkog optimizma koji je zarazan i uhvati te čim uđeš u festivalski prostor (nakon šoka što je pomaknut u doslovnu šumu).
U razmaku manjem od mjesec dana uslijedila su druga dva festivala, ovoga puta oba u Zagrebu. Prvi je, može se reći, usko vezan uz Ferragosto s obzirom na to da okuplja bendove Dostave zvuka (organizatora Ferragosta) i ima intrigantno ime Bambi, a odvija se početkom rujna. Ne može se mnogo toga reći o Bambiju jer je to novi festival organiziran sa svrhom da mlade nade dobiju svoj zaseban dio pozornosti bez putovanja do Orahovice. Ovo je bio moj prvi put da idem na Bambi i tu razočaranja nije manjkalo. Provjeravanje covid-potvrda i testiranje gotovo nepostojeće, a atmosfera ukočena i ušminkana. Dovoljno je reći da je nakon prvoga dana bilo govora da se ostala dva neće ni održati zbog žalbe na buku (iako nema mnogo okolnih stambenih prostora). Bilo kako bilo, istaknula bih krunu festivala, a to je već spomenuti She Loves Pablo kojem čestitam na budućem uspjehu jer će ga neupitno i biti, a ostalima želim daljnje razvijanje talenta i puno sreće uz onu „tako Vam Bog pomogao“. Moj treći festival, zagrebački Beer Fest, zapravo se odvijao paralelno uz Bambi (izuzev zadnjeg dana) što bi značilo moje trčanje od jednog do drugog uz nevjerojatnu sreću da su međusobno udaljeni svega pet minuta brzog hoda obalom Save. Beer Fest bio je suprotnost Bambiju po uređenosti svoga sustava. Sve se učinkovito provjerilo, covid-potvrde odmah su skenirane, a zaštitari susretljivi (susretljivi zaštitari bitni su za festival, vjerujte mi). Sam festivalski prostor bio je prostran i precizno uređen, svaki štand imao je svoje mjesto, svaka lampica pridodavala je kućnoj, opuštenoj atmosferi. Rekla sam da glazbene recenzije ostavljam portalima (ja bih navodno prenijela atmosferu), ali ovdje su nastupi bili glavno događanje i fokus festivala (kao što su i na svakome glazbenom festivalu, ali uz brojne popratne razgovore i upoznavanja uz glazbene rasprave i duge pauze između setova). Reski Repetitor za otvaranje bio je pokretač naleta energije čitavog festivala dok Boris izvikuje himnu nove generacije: „kasnim pola veka, KASNIM POLA VEKA“. Nakon toga Goran Bare i Majke, odnosno Majke uz nešto Gorana Bare koliko je mogao nakon priče o vlastitoj frustriranosti jer mu ljekarnik nije dao prepisane lijekove (za dobrobit buduće publike nadam se da je ljekarnik naučio lekciju). Nešto malo DJ-a i još druženja pa dolazimo do drugoga dana. Natali Dizdar nije imala šanse obilježiti večer kada je nakon nje moćna Remi uz Elemental došla na pozornicu. Vidjelo se da su im nedostajali nastupi uživo dok su nevjerojatnom snagom izveli sve svoje hitove, pa i više od toga. Treći dan festivala, nažalost, obilježio je moj odlazak kući. Ispostavilo se da nije pametno planirati smještaj u gradu neposredno prije festivala pa pobrkati datume dolaska i odlaska. U svakom slučaju, nadam se da vas nisam izmučila do kraja teksta jer nakon tri festivala u zapravo dva mjeseca (ali tri u tri atraktivnije zvuči) ja sam trebala punih nekoliko tjedana odmora.
Dora Nikić
Istaknutu fotografiju je fotografirala Hana Patkoš.